Bio sam tamo…

Jedan od rijetkih dana kada hrvatski narod kuca jednim srcem, upravo je datum prošlog petka. Na obljetnicu pada grada Vukovara skoro svaki Hrvat ističe zastavu, pali svijeću, spominje Ovčaru, Sinišu Glavaševića ili nešto povezano s “gradom herojem.”

Vukovar je moj grad… ističem to da ne bi bilo zabune. Rođen sam u njemu i tamo sam proveo prvih 9 godina svojeg života. A onda je došao on… neprijatelj! Do tada, mislim da nisam niti znao što znači ta riječ, ali moje neznanje ubrzo se preobrazilo u živo iskustvo. U Vukovaru sam započeo djetinjstvo, u Vukovaru sam ga i završio, a da toga nisam odmah niti bio svjestan. Već sa 9 godina, rat je izbrisao dječačku nevinost koja se mogla razviti u meni.

Iako sam bio dijete koje nije imalo veze s politikom Jugoslavije i samostalne države Hrvatske, sve sam izgubio – kao jedna od brojnih žrtava hrvatske borbe protiv njega… neprijatelja!

Ipak, nešto sam i dobio. Izgubio sam prijatelje, i članove obitelji, i stan u kojem sam se do tada osjećao sigurno, i igralište na kojem sam se ranije samo igrao rata, i walkman kojeg sam obožavao, i BMX kojeg sam tek dobio… Ali, nešto sam ipak dobio.

Dobio sam mržnju. Iako ga nikad nisam vidio izbliza, mrzio sam njega… neprijatelja!

Ulazak u tinejdžerske godine tu je mržnju rasplamsao i postao sam neo-nacionalist. Umjesto likova iz Beverly Hillsa, na zidu moje sobe visile su slike Pavelića, Bobana, i Francetića. Volio sam ono što su predstavljali, jer su oni mrzili isto ono što sam i ja mrzio – njega… neprijatelja!

Dijelu mene, svake godine je drago što se cijela zemlja sjeća trenutaka kada mi je bilo najteže. Drugi dio mene osjeća sram.

Onaj dio koji se srami zapravo je dio koji je zbunjen sukobom dviju parola: Prva parola je “Bog i Hrvati!”, a druga je “Da se ne zaboravi!”

Hrvatski narod diči se svojim kršćanstvom. Junaci koji su nam slobodu zalili svojom krvi oko svojih vratova nosili su krunice. Kalendari su nam puni crkvenih blagdana. Ulice su nam pune raspelâ. Gradovi su nam puni svetaca zaštitnika. Usta su nam puna vjere. Srca su nam puna mržnje. Je li to samo meni čudno?

Nije li Krist, čiji smo navodno sljedbenici mi Hrvati, rekao: “Ljubite svoje neprijatelje” (Matej 5:44)? Ne moli li hrvatski narod gotovo svakodnevno “oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim”? Zar zaista želite da Bog vama oprosti onako kako ste vi oprostili njemu… neprijatelju? Hoće li vam tada uopće biti oprošteno?

Isus, kojeg navodno slijedimo kao narod, svojim je sljedbenicima ispričao prispodobu koja je objašnjavala Božji stav prema opraštanju (Matej 18):

Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama.Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.” “Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”

Ne bi li bilo bolje —možda čak i kršćanskije— sljedeće godine na 18.XI. umjesto “zapamtite Vukovar” pjevati “oprostite Vukovar”? Naime, nije li upravo naglasak na pamćenje i sjećanje proizvelo razne strahote Domovinskog rata? Kako to da smo se međusobno nazivali Ustašama i Četnicima, a to su pojmovi iz Drugog svjetskog rata? Je li zaista bolje pamtiti, nego opraštati?

Možda hrvatski narod ne zna opraštati, jer ni njima samima nije oprošteno. Možda nam je uslišeno ono što molimo u Očenašu – da primamo oproštenje onako kako ga dajemo. Možda hrvatski narod ne poznaje Krista onako kako tvrdi da ga poznaje. Možda hrvatski narod treba čuti i poslušati Radosnu vijest da samo po Kristovoj smrti mogu imati pristup Bogu i tako se preobraziti iz mrzitelja u štovatelje. Možda iz ovog odlomka treba obrisati svaku riječ “možda.”

Naime, jedino u Kristu možemo mi grešnici naći oproštenje. Jedino Krist oprašta i zaboravlja (Kološanima 2:12-14). Tu Kristovu “zaboravnost” ja sam iskusio. Više ne mrzim njega… neprijatelja, jer sam shvatio da on zapravo i nije neprijatelj. Neprijatelj sam bio ja. Božji neprijatelj, koji je milošću postao prijatelj.

Bio sam tamo… i ne želim se vratiti.

ŠTOVANJE GOSPODINA ŠUTNJOM

                      Zvuči neobično, ali možda najbolji način štovanja Gospodina je upravo naša šutnja u Njegovoj prisutnosti. Uvriježeno je mišljenje da je bit štovanja naše izražavanje i davanje slave i časti Gospodinu. Kada štujemo Boga tijekom bogoslužja mi smo ti koji govorimo. Mi prinosimo žrtvu hvale naših usana kako nas uči Heb 13:15. Ali nam Propovjednik 4:17 daje još jednu dimenziju Bogu ugodnog štovanja, a to je naša šutnja: Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo. Priđi bliže da možeš čuti što Gospodin govori kroz svoju Riječ. Slušanje Božje riječi prethodi našim riječima. Slušanje pretpostavlja da prestanemo govoriti i da šutimo.
                   Propovjednik ovdje ne propisuje tijek bogoslužja, ali je očito da nas uči da moramo imati najprije stav slušanja Božje riječi prije nego mi progovorimo. On traži od nas dobru pripremu prije nego dolazimo štovati Gospodina, a ta priprema uključuje spremnost na slušanje. Kao što mnogi događaji započinju minutom šutnje u nečiju počast tako bi i naše štovanje moralo započeti šutnjom kada Bog najprije govori nama.
                   Skloni smo dolaziti pred Jahvu s velikim riječima i obećanjima, ali bi bilo mudrije da najprije budemo spremni čuti što On ima za reći prije nego se razbacujemo svojim riječima. Prop 5:1 nas u tom kontekstu savjetuje da ne naglimo sa svojim riječima. Mi zapravo nemamo što puno govoriti pred Bogom kad On sve zna i poznaje naše motive bolje nego mi. Mi moramo jako puno slušati i uzimati k srcu Božju riječ. Vjerojatno zato imamo dva uha i samo jedna usta.
Navodno je bio Martin Luther taj koji je rekao da je propovijedanje Božje riječi najuzvišeniji oblik štovanja jer tada Bog govori nama. Stoga iako je važno da otvaramo svoja usta na slavu Boga ipak je važnije da Bog govori nama i da mi šutimo i slušamo Njegovu svetu Riječ.
                  Farizej u Lk 18:9-14 je dobar primjer čovjeka koji nije šutio u Jahvinoj prisutnosti nego je žurio sa svojim riječima. Da je šutio i nastojao dobro čuti i razumjeti Božju riječ ne bio zadovoljan sobom i govorio o svojoj navodnoj pravednosti. On nije došao čuti što mu Bog ima za reći o njemu nego je nastojao uvjeriti Boga da je on poseban i bolji od drugih. On je zapravo štovao sebe zapakirano u štovanje Jahve. Taj se čovjek nije približio bliže da čuje Božju riječ nego da Bog čuje njegovu riječ samohvale. S druge strane je carinik koji je morao čuti Božju riječ jer kako bi se inače kajao zbog svojih grijeha. Ali je nakon toga prinio pravilnu žrtvu, a to je raskajano srce koje Gospodin nikada ne prezire.
                 Šutnja je zlato. Nije svejedno kako i kakvi dolazimo štovati Gospodina. Svi smo kušani i svi smo skloni površno i neozbiljno pristupiti toj svetoj dužnosti. Bog traži od nas da dođemo pripremljeni. Ali isto tako Bog traži od nas da razumijemo kakvo mu je štovanje ugodno. Petar je dobar primjer nanovo rođenog vjernika koji ima iskrenu želju srca da štuje Gospodina, ali koji je pri tome zaboravio da prije svega mora slušati. On je često puta brzao sa svojim riječima i kada je dobro rekao onda je bilo stvarno dobro, ali kada je loše rekao onda ga je Gospodin svrstavao u klasu sa sotonom.
                 Petar i mi moramo razumjeti pravu mjeru štovanja Gospodina koja započinje s čistim i naćuljenim ušima. Sve manje od toga Propovjednik naziva prinosom luđaka koji čak nije niti svjestan da njegovo štovanje nije ugodno Bogu. Bili bismo mudri kada bismo poslušali riječi Habakuka 2:20 – „ali je Jahve u svom svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred Njime“.

-MP-

Kršćansko savjetovanje (Knjiga izreka)

*Opaska: Ako više volite slušati, nego čitati, kliknite ovdje jer je tekst koji slijedi sažetak moje nedavne propovijedi.

Između mnogih ostalih praktičnih tema koje su obrađene u Knjizi Izreka nalazi se i savjetovanje^[1]. Kao ključni stih moguće je koristiti Izreke 27:17 (HBD):

Željezo se oštri željezom, tako se čovjek oštri na drugome.

Osim ovog kratkog stiha koji skoro da i ne treba objašnjenje, Izreke mnogo govore o savjetovanju. Prvenstveno značenje povezano je s odnosima unutar savezne zajednice Izraela. Suvremena primjena tih mudrih uputa donosi 5 točaka o kršćanskom savjetovanju: Nužnost, namjeru, način, nagradu i natjecanje.

1) Nužnost savjetovanja – nije opcionalno

• Čovjek je stvoren da prima savjet, te nikada ne može biti istinski samostalan (v. Post. 2 i 3)
• Izr. 14:12; 16:25; 19:3; 11:14; 15:22
• hebrejska riječ prevedena “željezo” u 27:17 ista je koja se koristi za sjekiru u SZ-u (npr. Iza.10:34; 2.Kr.6:5; Prop. 10:10); u ovom retku pretpostavlja se da je željezo tupo, te da ga treba naoštriti; oštra sjekira se ne oštri
• svakodnevno smo izloženi savjetovanju (kroz internet, TV, radio, novine, plakate, razgovore)
• netko utječe na naš svjetonazor, sustav vrijednosti, moral, etiku… pitanje je samo: tko utječe?

2) Namjera savjetovanja – ne radi se samo o promjeni

• Izr. 1:1-7 = Strah Gospodnji je krajnji i najviši cilj u savjetovanju
• namjera savjetovanja je postizanje sličnosti Kristu
• obična promjena ponašanja nije dovoljna, traži se promjena stava, razmišljanja i djelovanja – cjeolokupno posvećenje
• prema izvorniku, “čovjek oštri lice prijatelja” – lice označava karakter, osobnost
• svaki kršćanin je odgovoran raditi na svojem posvećenju, ali i na posvećenju ostalih vjernika
• lokalna zajednica u kojoj nema savjetovanja, ili su svi savršeni, ili su slijepi, ili nema ljubavi!

3) Način savjetovanja – nekad daješ, nekad primaš

• primanje savjeta (aktivno traženje): Izr. 15:14
• davanje savjeta: 10:11a, 13a, 21a
• jednim željezom oštri se drugo, ali se i drugim oštri prvo; oštrenje među ljudima je obostrano
• u svakom razgovoru, vjernici igraju obje uloge: onu savjetnika i onu savjetovane osobe
• kršćani trebaju više ciljano razgovarati o Bibliji i osobnim stvarima poput problema, kušnji, itd.
• savjet treba tražiti prije donošenja odluke, i na taj način spriječiti problem, umjesto da se to radi kasnije, nakon što je šteta već počinjena

4) Nagrada savjetovanja – neizbježan blagoslov

• Izr. 24:5,6; 13:20
• kršćansko savjetovanje nije besmisleno, ono ima svrhu i neizmjernu korist

5) Natjecanje savjetovanja – nije svaki savjet jednak

• Izr. 10:11; 14:7,8; 18:24; 15:7 (zanimljivo je da ovaj redak spominje srce nevjernika, a ne njegove usne – njihov savjet može se činiti ispravnim, ali proizlazi iz bezbožničkog srca)
• “čovjek  oštri lice prijatelja” – podrazumijeva se odnos
• ključni element savjetovanja je Božja Riječ (razlika između izricanja mojeg mišljenja i pružanja kršćanskog savjeta je uporaba Biblije)
• mudar kršćanin je pronicljiv^[2]

---

Bilješke:

^[1] Za više o temi uporabe Biblije u kršćanskom savjetovanju, vidi ovaj članak.

^[2] Za više o temi mudre pronicljivosti, poslušajte ovu propovijed.

Štovanje uskrslog Gospodina

Netko je rekao: križ je prazan, grob je prazan, prijestolje je zauzeto. Nadodao bih: konj je osedlan. Isus je ne samo uzvišen na tronu već se i uskoro vraća na bijelom konju. Stoga je nužno podsjetiti se kakvog Isusa štujemo. On je pravi Bog i pravi čovjek, Stvoritelj i Spasitelj svijeta, put istina i život, dobri pastir, uskrsnuće i život, svijetlo svijeta. On je Alfa i Omega, prvi i posljednji, On suvereno uzdržava svemir svojom riječju. On je suvereni Gospodar koji vlada nad svime i koji hoda među svijećnjacima odnosno crkvama. On voli, čisti i disciplinira svoju crkvu. On je suveren u spasenju grešnika po svojoj milosti i volji. Njegove oči proniču sve, noge su spremne na sud nad zemljom, Njegov glas je zaglušujući glas koji utišava sve ostale glasove. Iz njegovih usta izlazi dvosjekli mač odnosno Božja riječ. On odlučuje o sudbini svijeta i svakog čovjeka i ima apsolutno pravo na to jer sve što postoji Njemu pripada i zbog Njega i kroz Njega je stvoreno. On je ljubljeni, izabrani s kojim je Otac zadovoljan. On je žrtva pomirnica za naše grijeha, naša Pasha. On je naš veliki svećenik koji posreduje za nas. On je umro i On je uskrsnuo za naše opravdanje.
Svetac i začetnik života je umro zbog naše pobune i moralo biti nas biti sram. Ali sada je uskrsnuo i udaljio od nas našu sramotu da ga štujemo u slobodi njegove žrtve. Sve manje od ovoga nije Isus Biblije nego Isus stvoren na sliku i priliku čovjeka.
Zato se moramo čuvati od opasnosti da zapadnemo u idolopoklonstvo. U Izl 32:1-6 nalazimo da je Božji narod zapao u idolopoklonstvo na čelu s Aronom koji ga je morao voditi u pravom štovanju. Izraelci su napravili zlatno tele i štovali idol. Vanjština idolopoklonstva je kada se štovanje Jahve premjesti na štovanje nekog drugog objekta – osobe, stvari, pojave, filozofije. Sve može postati idol. Međutim srž problema nije bio u tome što su napravili i štovali zlatno tele nego što su Boga predstavili na krivi način. Naime, Izraelci nisu pri tome počeli štovati neko drugo božanstvo. Oni su i dalje štovali Jahvu, ali su jedinoga pravoga Boga sveli na kip teleta što vidimo u Izl 32:4-5. Kriva slika o Bogu je srž idolopoklonstva. Jahve na usnama, ali tele u srcu. To je bio Jahve kakvog su željeli. Zanimljivo, kriva slika o Bogu ih je odvela u želju za budu zabavljani – Izl 32:6.
Sproul je komentirao: „na prvom mjestu tele je sveta slika poganskih bogova u Egiptu. Stvarajući vlastito tele Izrael je svoju vjeru prilagodio svijetu oko njih. Njihova religija je sada bila relevantna. Imali su boga kojega su mogli kontrolirati. Tele nije dalo zakon niti zahtijevalo poslušnost. Nije bilo straha od srdžbe ili pravde ili svetosti. Tele nije moglo prekinuti njihovu zabavu i pozvati ih na sud.“ To je kriva slika Boga koji ih je izveo iz Egipta.
Mi danas ne radimo kipove i zlatnu telad, ali itekako možemo u svojim srcima i umovima suverenog Jahvu svoditi na razinu teleta. Možemo kao Izraelci govoriti o spasenju i o Jahvi, ali da to nije Bog koji nas je izveo iz našeg duhovnog Egipta. Stoga dvije jednostavne primjene. Narode Božji nemoj tražiti od svojih Arona, od svojih pastora, starješina da ti napravi zlatno tele i da te uvjeri da je to Jahve kad nije. Nemoj tražiti Isusa s kojim je čovjek zadovoljan. Nemoj tražiti Jahvu kojeg će ovaj svijet zavoljeti. Nemoj moliti za Boga koji će biti relevantan ovom svijetu. Jednog petka prije 2000 godina svijet je pokazao što misli o jedinom pravom Bogu –razapeo Ga je. Ne, vapaj Božjeg naroda mora biti isti kao onaj koji čitamo u Neh 8:1-2 – donesi Knjigu. Želimo poznavati Isusa.
S druge strane pastori, starješine moraju biti svjesne da nam Bog nije dao ovaj odlomak Pisma tek kao povijesnu zabilježbu. Bogu je stalo da Ga narod štuje kakav On je. U tom smislu svaki starješina/pastor je Aron koji predvode štovanje. Duhovni vođa ne smije narodu udovoljiti i napraviti mu zlatno tele. Njegova je dužnost i ljubav da otvori svake nedjelje Božju riječ i da prikaže Jahvu uzvišenog i suverenog na tronu. Neka Njegov glas – Biblija – poput šuma velikih voda zagluši svaki vapaj svijeta i crkve koji govori – napravi nam boga. Mi štujemo Boga Biblije.

– MP –

Koliko je sati?

Prije nekoliko dana, kupio sam džepni sat. Uvijek mi se sviđala ideja takvog praćenja vremena. Prvenstveno zato jer sam više ljubitelj analognog nego digitalnog. Čudno zvuči s obzirom da s digitalnim zarađujem za život. Analogne stvari su nekako stvarnije, opipljivije. Moj novi sat se zaista glasa “tik-tak.” Kada želim znati točno vrijeme, moram zgrabiti lanac i izvući ga iz džepa, smjestiti ga u dlan tako da budem siguran da mi neće ispasti iz ruke, i —na samom kraju— moram stisnuti gumb koji otvara vratašca iza kojih se skrivaju prave brojke i prave kazaljke — koje se miču. Međutim, nešto mu nedostaje da bi bio zaista analogan. Navijanje.

Ovaj sat kupio sam na eBay-u za 1 dolar. Made in China. Ne pokreće ga mehanizam kojeg je potrebno navijati svaki dan, nego malena baterija. Upravo to svakodnevno navijanje je ono što mi nedostaje kod njega. A koliko je pouzdan, samo će vrijeme pokazati (ili nedostatak istog, ako me razumijete).

Jednoga dana, volio bih kupiti kvalitetan džepni sat. Jedan od onih koji se ostavljaju u nasljedstvo. Da imam sina, naumio bih ga ostaviti njemu ili čak njegovom sinu. Jedan skupi, kvalitetni, pouzdani, džepni sat.

Sve ovo pišem da bih povukao jednu paralelu. Naime, ideja posjedovanja kvalitetnog i pouzdanog sata podsjeća me na prve dane mog kršćanskog života. Obraćenje sam doživio s otprilike 17 godina. Upravo sam završavao srednju školu i tri sam godine bio nezaposlen. Ipak, bilo je to dobro i korisno vrijeme za mene. Ako sam nečega imao na pretek, to je bilo vrijeme. I upravo tada dobio sam nešto slično skupom, kvalitetnom, pouzdanom džepnom satu. Dane sam provodio u sobi koju sam dijelio s bratom, na krevetu kojeg sam dijelio s Biblijom — mojom prvom Biblijom. Onom koja se sada raspada, jer sam ju tada listao i podvlačio i zaokruživao i učio dijelove napamet i otkrivao istinu po prvi put u životu. Jedino u toj Bibliji se snalazim kada nešto tražim, za razliku od ovih novih u kojima kao da ništa nije na pravom mjestu. Kao kršćaninu “prve generacije,” ti trenuci bili su najvažniji za ostatak života. Tada sam pustio korjenje iz kojih i danas crpim tekućinu nužnu za život i zdravlje, metaforički govoreći.

Od tada pa do današnjeg dana, doktrinu ne tražim/nalazim u teološkom sustavu, pisanjima raznih junaka kršćanstva, ekleziološkoj (crkvenoj) tradiciji, predavanjima bivših i trenutnih profesora, pa čak niti u vjerovanju onih koji me okružuju i kojima se divim. Moji upitnici svoje točke nalaze u neusporedivoj Riječi.

Jednom prilikom, zbog toga sam napustio crkvu govoreći: Ne, neki dijelovi Novoga Zavjeta nisu samo Pavlovi! Ne, žena ne smije propovijedati! I, ne, reinkarnacija nipošto NIJE biblijska doktrina! Bez temelja usađenog u prvim danima mojeg obraćenja, vrlo lako bih bio sklon vjerovati sve i svašta. Ovako, moj um je oprezan, a moje su oči naučene sve promatrati kroz izlizane i išarane stranice moje prve Biblije. Nadam se da će tako i ostati.

Bilo je i situacija, tijekom dodiplomskog studija, kada sam profesoru morao zahvaliti na trudu, ali mu ipak istaknuti da me njegovi argumenti glede jedne određene teme u eshatologiji nisu uvjerili. Iako nosim biljeg “onog koji je studirao u Krapini,” ne zaslužujem ga u potpunosti, jer moje osobno vjerovanje nije nastalo copy-paste metodom.

Dok ovo pišem, zapravo razmišljam o iskustvu koje je doživjela Eta Linnemann. Pročitajte njezino svjedočanstvo… isplati se.

No, dosta sam pisao o sebi… sad malo vi pišite o meni. 🙂

[Ako ne razumijete engleski, strpite se… zatražio sam dozvolu za prevođenje ovog teksta i uskoro ćete ga, ukoliko dobijem pozitivan odgovor, moći na ovom blogu čitati na hrvatskom jeziku]

— MQP —