Kada je “ne” bolje od “da”

Opaska: Tekst koji slijedi djelo je gosta-autora, Sergeja Radoševića.

——————————————————————————————————–

Kad imam problem i molim za nešto, obično od Boga dobivam ovakve odgovore:

1. Da – dobijem ono što sam tražio.
2. Čekaj – kasnije dobijem ono što sam tražio.
3. Ne – ne dobijem ono što sam tražio.

Kada sam zapravo najviše ohrabren? Kada odgovor bude ne. Kada mi Bog ne dopusti da dobijem ono što sam tražio. Kada stvari ne idu onako kako sam planirao i htio. Kada jednostavno ne nalazim rješenje za problem. Pod normalnim okolnostima, to uopće ne bi bilo ohrabrenje, ali za mene je to veće ohrabrenje nego da mi Bog da ono što sam tražio. Zašto?

Jer taj NE podrazumijeva da Bog ima nešto drugo za mene od onoga što sam tražio.
A onda znam da će to drugo biti puno bolje. Zašto?
Jer moj Bog, moj Otac, zna što mi treba, i On zna točno što je za mene najbolje.
I kada mi Bog odgovori s ne, onda On zapravo govori:
“Ne, neću ti to dati, jer imam nešto puno bolje za tebe!
Samo se pouzdaj u Mene, i vidjet ćeš što ću učiniti u tvom životu!”

I zbog toga znam da moj nebeski Otac ima za mene dar, koje je za mene dobar. Bez obzira kako ja vidim situaciju, znam da je On može riješiti, jer On je svemogući Bog, kome ništa nije nemoguće. I znam da će On riješiti situaciju na najbolji način. I da će to savršeno obaviti.

Kada ne dobijem ono što sam tražio, onda znam da se jednostavno moram pouzdati u Njegovu dobrotu i milost, znajući da će sve ispasti bolje nego što sam mogao i zamisliti. Tada mogu s vjerom i pouzdanjem gledati kako moj Bog pokazuje svoju slavu, moć i dobrotu u mom životu i mojim problemima.

Kada se ne bih pouzdao u Boga, bio bih obeshrabren, jer sam najviše puta dobio ne kao odgovor. Ali znam da je moj Bog apsolutno suveren, svet, milostiv i dobar, i znam da, s pouzdanjem u Njega, svaki odgovor je dobar, jer je On dobar! A odgovor: “Ne” mi je najdraži, jer sam onda siguran da će u tom slučaju biti izvršena Njegova volja, a ne moja!

Tišina koja vodi u pakao

Prije točno mjesec dana Marko je pisao o šutnji pred Bogom kao o vidu štovanja. Poanta njegovog članka bila je važnost slušanja Boga prije ikakve druge radnje. Ipak, ta šutnja mora nakon nekog vremena prestati. Štovatelj treba šutjeti i slušati, ali ne smije ostati tih. Naime, u Knjizi proroka Sefanije nalazimo zanimljiv odlomak prema kojem bih se usudio tvrditi da šutnja vodi u pakao. Čovjek koji ne štuje Boga, zaslužio je osudu. Bog po proroku kaže (1:4-6):

Zamahnut ću svojom rukom protiv Jude, protiv svih stanovnika Jeruzalema. Istrijebit ću iz ovog mjesta Baalov ostatak i ime idolskih službenika zajedno sa svećenicima. S onima koji se na krovovima klanjaju nebeskoj vojsci istrijebit ću i one koji se klanjaju Gospodinu, ali se kunu i Milkomom, i one koji su otpali od Gospodina, i ne mare za nj. (HBD)

U ovom kratkom odlomku nalazimo Božje izricanje osude nad tri skupine ljudi.

Prva skupina sastoji se  od ljudi koji očito štuju lažne bogove. Oni su idolopoklonici koji su “Baalov ostatak.” Njima prorok pripisuje ime “idolskih službenika.” Oni se klanjaju nebeskoj vojsci – mnoštvu bogova. Osuda nad takvima je jasno istaknuta diljem Svetog pisma.

Drugu skupinu čine oni koji se žele dodatno osigurati time što su svojem panteonu dodali i Jahvu. Oni štuju i lažne bogove, ali i pravog Boga. Oni se “klanjaju Gospodinu, ali se kunu i Milkomom.” Poput današnjih ekumenista, oni nisu isključivi. U njihovim očima, svako božanstvo ima pravo na štovanje, a svaka religija ima barem malo istine. Ipak, osuda je i nad takvima.

U trećoj skupini su oni koji ne štuju idole, ali ne štuju niti Jahvu. Oni su suprotne naravi od onih iz prethodne skupine. Prethodni nisu htjeli riskirati i zato štuju sve što se može štovati, kako ne bi propustili štovati nekoga tko zahtijeva štovanje.  Ovi također ne žele riskirati i zato ništa ne štuju, kako ne bi zabunom štovali nekoga koga se ne smije štovati. Njihov stav je takav da jednostavno žele živjeti svoj život bez religije. “Ne traže Gospodina, i ne mare za nj.” Ako nekakav bog i postoji, oni nisu sigurni, i zato uopće ne štuju.

Sve tri skupine su navedene kao one nad kojima Bog izriče osudu, a razlog za to je jednostavan: Bog zahtijeva štovanje. On ga zaslužuje jer je Stvoritelj. Zapravo, razlog zašto čovjek postoji upravo je štovanje Jahve. Iako to nije vidljivo niti po jednom prijevodu Biblije (engleskom ili hrvatskom), s tom svrhom je Bog Adama postavio u Eden. Tu svrhu, zapisanu u Post. 2:15, moguće je umjesto “da ga obrađuje i čuva” prevesti “da ga štuje i bude mu poslušan.” Prvi izraz povezuje čovjeka s vrtom. Drugi ga povezuje s Bogom. Mogućnost takvog prijevoda istaknuli su rabin Cassuto (A Commentary on the Book of Genesis) i teolog Sailhamer (Genesis u The Expositor’s Bible Commentary), a nedavno ga je istaknuo i dr. Željko Gregor s Adventističkog teološkog fakulteta na teološkom simpoziju održanom ranije ove godine, kojem sam i sâm prisustvovao (zbornik radova je u pripremi za izdavanje).

Ukratko rečeno, čovjek je stvoren da štuje Boga. Bog je Adama stavio u Eden da mu bude poslušan i da ga štuje kao svog kralja. Radi toga, čak i čovjek koji ne štuje ništa zaslužio je osudu. Apostol Pavao je istaknuo da niti jedan čovjek pred Bogom nema izgovor, “jer kad spoznaše Boga [kroz njegovo stvorenje], ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe…” (Rim. 1:21).

Štovati idole je ludost. Štovati idole i Jahvu u isto vrijeme, još je veće bezumlje. Ipak, srž opačine sastoji se u manjku štovanja Jahve. Čovjek koji ne štuje Boga nego gleda djelo njegovih ruku, te čita i/ili sluša njegovu objavu u Bibliji, a ipak ostaje tih, umjesto da izgovara riječi hvale i slave, nikako se ne smije nadati da će vječnost provoditi uz Boga. Glavna radnja nakon Kristovog povratka biti će upravo štovanje. Oni kojima je štovanje Jahve strano za vrijeme ovog života, u vječnosti će biti potpuno lišeni te privilegije. Jao njima!

–MQP–

ZANEMARIVANJE STVARANJA UNIŠTAVA EVANĐELJE

Koliko je nauk o stvaranju neophodan za evangeliziranje svijeta? Vjerujem na temelju Svetog Pisma da negiranje ili zanemarivanje nauke o biblijskom stvaranju zapravo uništava evanđelje. Postoji određena sklonost među evanđeoskim kršćanima da prihvaćaju razna tumačenja o stvaranju svijeta kako je opisano u Postanku 1 i 2. Nažalost sve manje je onih koji doslovno tumače i prihvaćaju zapis koji nalazimo u spomenutim odlomcima Božje riječi. No i unutar te grupe kršćana ima mnogih koji vjeruju Božjoj riječi, ali su skloni zanemarivati važnost izvješća o stvaranju vezano uz evangelizaciju. Takva sklonost je djelomično razumljiva s obzirom da mnogi vjernici nisu znanstveni stručnjaci i lako mogu biti obeshrabreni i zbunjeni kada ih se suoči s “znanstvenim” dokazima. Dapače, ima onih koji otvoreno odvajaju stvaranje i evanđelje kao dva biblijska učenja koja moga djelovati neovisno jedno o drugome. Popularni slogan – gledaj na Golgotu, a ne na stvaranje – ostavlja dojam da početak Biblije nema veliku važnost u propovijedanju Krista. Takav je zaključak moguće izvesti pod utjecajem modernog “evanđelja” gdje je Isus smisao života, rješenje, pomoć i tome slično, ali koje izbjegava ići u srž problema, a to je ljudski grijeh.
Za apostola Pavla, s druge strane, propovijedanje evanđelja je bilo nedjeljivo od propovijedanja stvaranja. Za Pavla negiranje ili zanemarivanje stvaranja je uništavalo evanđelje. To vidimo i u teoriji i u praksi apostola Pavla. U poslanici Rimljanima 1:18-23 vidimo da je Pavao optužio pogane da su na temelju stvaranja jasno uočili Božje postojanje i djelovanje, ali su odbili dati Bogu zahvalnost. Drugim riječima, Pavao kao dobar evangelizator nastoji ustanoviti odgovornost i krivnju svakog čovjeka pred Bogom. Jer jednom kada se dokaže da je grešnik kriv pred Bogom onda tek razapeti Krist ima smisla. U tom procesu optuživanja stvaranje je očito glavni svjedok protiv pogana koji nisu imali Božju pisanu objavu.
Isto nalazimo i u praksi apostola Pavla zapisanoj u Dj 17:23-31 gdje se u svojoj propovijedi pozvao na stvaranje kao na dokaz da su Atenjani svjesni postojanja Boga, ali da nisu marili za tu istina. I zbog toga su bili krivi. Dakle, nauka o stvaranju ima nezamjenjivo mjesto u propovijedanju evanđelja ako u evangelizaciji nastojimo ustanoviti krivnju i predstaviti rješenje koje je u Kristu Isusu.
Kratke primjene. Cilj nije da se kršćani beskonačno bave dokazivanjem da je biblijsko stvaranje uistinu istinito. Biblija govori o stvaranju i time je sve riješeno. No, nije niti cilj da zanemarujemo stvaranje ili ga negiramo. Upravo suprotno moramo prestati evangelizirati u ljudskoj mudrosti i početi primjenjivati metodu apostola Pavla opisanu primjerice u poslanici Rimljanima. Praktično pitanje za kraj je kada smo zadnji puta jednom ateisti ukazivali na krivnju i odgovornost pred Bogom na temelju stvaranja i stvorenog? Možda se čini neučinkovita metoda, ali vjerujem da pragmatizam ne bi smjela biti opcija za evanđeosko kršćanstvo. Dosljednost Bibliji je izraz koji najbolje mora opisivati našu praksu osobito u propovijedanju evanđelja Isusa Krista.

-MP-

Pojašnjenje

Jedan brat/prijatelj/mentor kojeg jako cijenim pomogao mi je danas da nešto shvatim, a da možda nije toga niti svjestan.

Serija koju sam započeo prethodnim člankom, nešto je o čemu zaista želim pisati. Prvenstveno, jer je to tema koja me zanima. Smatram da je pisanje možda najbolji način za bolje razumijevanje nečega. Ima nešto u izreci koja kaže: Da bi naučio – čitaj; da bi znao – piši; da bi savladao – poučavaj. Ovo je tema koju želim bolje znati. Zato o njoj i pišem. Pisanje mi pomaže pri organiziranju misli i preispitivanju svojih stavova kroz prizmu Svetoga pisma.

O ovome pišem iz još jednog razloga. U desetak godina otkako proučavam ovu temu primjetio sam nešto što mi se nije svidjelo. Naime, vrlo često se dobije dojam da su kršćani koji vjeruju da će crkva proći kroz Velike nevolje, na određeni način sub-ortodoksni. Kao da nešto ne valja s nama, ako smo post-trib. Kao da mi imamo liberalniji stav prema Pismu. Jedan od mojih ciljeva, dakle, za ovu seriju, jest pokazati da post-trib stav nije potpuno neutemeljen, niti je to stav koji je obilježje ljudi kojima treba pokazati istinu. Drugim riječima, ako poznate nekoga tko je post-trib, nemojte pretpostavljati da mu treba vaša pomoć da uvidi svjetlost. Možda čovjek vjeruje to što vjeruje radi dobrih argumenata. Složite se da se ne slažete.

No, možda sam trebao istaknuti nešto što NIJE razlog mog pisanja o toj temi. Ne pišem o post-trib uzeću zato jer sam protivnik pred-trib uzeća. Naslov serije sam nezgrapno odabrao, priznajem. Vjerojatno ću ga i promijeniti. Ako u razgovoru dođemo do ove teme, ja vas neću nikada napasti ako ste pred-trib. Često sam razgovarao s ljudima o tome, i nikada nisam bio agresivan. Otvoreno mogu pozvati da se javi netko koga sam “zaskočio” i pokušao navesti na post-trib. Sumnjam da će se itko javiti. Moja misija nije “preobratiti” pred-tribovce na post-trib vjerovanje. To čak i nije neka doktrina koja je visoko na mom popisu važnih doktrina.

Zanima me tema i želim biti vjeran Pismu. Moje pisanje o temi, pomaže mi u tome. Jedna stvar koju sam UVIJEK govorio kada sam razgovarao o toj temi je sljedeće: Ako sam u krivu, i Biblija ne poučava post-trib, vrlo rado ću se javno pokajati (s obzirom da sada i javno pišem o tome) i promijeniti svoj stav. Ali argumenti me moraju zadovoljiti. Do sada, na takve argumente nisam naišao. Što ne znači da sam prestao tražiti.

To je poanta ove serije: Izolirati argumente za pred-trib koji me dosad nisu uvjerili, da bih lakše mogao primjetiti one koji bi me mogli uvjeriti, ukoliko naiđem na takve.

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće crkve, 1. dio

Ovim člankom želim uvesti jednu seriju članaka, kao što je vidljivo po tome što u naslovu stoji “1. dio.” U počeku, htio sam koristiti naslov koji obećava argumentiranje mojih razloga za vjerovanje u post-tribulacijsko uzeće. Međutim, smatram da je bolje navoditi moje razloge odbijanja uzeća prije velikih nevolja, upravo zato jer sam post-trib stav preuzeo zbog toga što su me pred-trib argumenti razočarali, iako sam i sam ranije vjerovao u pred-trib.

Za one koji nisu skroz upućeni, kratak sažetak: Biblija naviješta buduće razdoblje Velikih nevolja (tribulacija) na zemlji. To će biti nevolje kakvih do sada nije bilo u cijeloj ljudskoj povijesti, a trajati će sedam godina (broj je vjerojatno doslovan, a moguće je i da je simboličan). Dio kršćana vjeruje da će se Krist vratiti po svoje vjerne prije tih nevolja i uzeti ih k sebi, dok dio vjeruje da će kršćani biti na zemlji tijekom tih 7 godina, te da će Krist tek nakon njih doći suditi svijetu i započeti svoju vladavinu na zemlji.

Prema mojim spoznajama, većina hrvatskih kršćana vjeruje u uzeće prije Velikih nevolja. Osim mene, poznajem možda 5-10 braće i sestara koji nisu u toj skupini.

U sljedećim člancima, objasniti ću zašto me pred-trib argumenti ne zadovoljavaju. Započeti ću s filozofsko-teološkim argumentima (odnosno, onima koji nisu izravno vezani uz neki određeni odlomak koji poučava o uzeću), a nakon njih ću odraditi egzegezu nekoliko biblijskih odlomaka, koji su do sada, vjerujem, pogrešno korišteni za potvrdu pred-trib uzeća. Planiram pokazati da dosljedno tumačenje tih redaka jasno potvrđuje post-trib uzeće.

Moj prvi odaziv na spoznaju da Biblija naviješta te nevolje bio je strah. Čitajući knjigu Otkrivenja po prvi put, nadao sam se da ću umrijeti prije nego to razdoblje počne. Bojao sam se da ću pod raznim pritiscima, progonstvima i ostalim problemima koji karakteriziraju to vrijeme, zanijekati Krista. Moj najveći strah je bio strah od toga da ću radije usnama reći da se odričem Krista (iako bi mi srce govorilo nešto drugo), nego da ću pristati na nekakvo tjelesno mučenje. Taj strah nije iracionalan. Čitajući Joba, dobiti ćemo dojam da su rijetki oni koji i u potpunom raspadu života ostaju postojani u svojoj neporočnosti. Zbog toga, ideja o pred-trib uzeću bila je kao dašak vjetra u toj sparini mojih strahova; kao gutljaj vode u pustinji tjeskobe. Bojao sam se da bih bio preslab da bih se mogao oduprijeti sotonskim napadima u Velikim nevoljama, a doktrina o pred-trib uzeću ponudila mi je kartu za vlak koji će me odvesti prije nego nevolje počnu.

Međutim, taj strah ipak nije toliko racionalan koliko mi se tada činilo. Štoviše, taj strah pokazuje manjak vjere. Ta tjeskoba pokazatelj je iskrivljene slike Boga.

Naravno, “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga…” (1.Kor.10:13; KS). Ove riječi bile su među prvima koje su počele otklanjati moje strahove o Velikim nevoljama. Pronašao sam jasno obećanje da me neće zadesiti ništa što je preteško za mene. Često sam mislio da to znači da slabiji ljudi prolaze kroz manje probleme, a snažniji kroz veće. Ako je nešto prevelika kušnja za mene, Bog neće dopustiti da uopće i zapadnem u tu situaciju. Ipak, je li to smisao ove rečenice? Nastavak stiha glasi: “… nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” Velika istina koju ovdje Pavao ističe je to da Bog ne daje slabim kršćanima ispričnicu koja im omogućava da se izvuku iz problema koji bi im bili preteški. Naprotiv, slabijima Bog daje snagu. Što si slabiji, to ćeš dobiti veću snagu, a ne manje probleme.

Nadalje, razmišljajući o sadašnjim nevoljama, često se sjetimo stiha koji glasi: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13; KS). Dugo je trebalo da o ovim riječima počnem razmišljati kao o nečemu što je primjenjivo i na Velike nevolje.

Ove dvije istine —da Bog u velikoj kušnji daje veću snagu onima koji ju nemaju, te da sve možemo podnijeti uz pomoć snage koja ima izvor u Bogu— potpuno su odagnale moje strahove od Velikih nevolja. Naravno, nisam neki mazohist koji se veseli tom razdoblju i više bih volio da sam u krivu. Ali, zajedno s drugim argumentima (koje ću izložiti u člancima koji slijede), ovo razmišljanje mi je pomoglo da shvatim pravu sliku o Bogu, Velikim nevoljama, i meni samom. Zbog činjenice da će u tih sedam godina biti “velika nevolja kakva nije bila od postanka svijeta do sada niti će biti” (Mat.24:21; HBD), sada jedva čekam prikaz Božje sile koja je mnogo veća od bilo kakvih nevolja…

 

OPASKA: Pogledajte i ovo pojašnjenje.

–MQP–