Mjecečni arhivi: Siječanj 2012

Osoba je evanđelje

Što je evanđelje? O čemu ili o kome govori poruka radosne vijesti? Možemo li objasniti što je evanđelje u jednoj rečenici? Vjerujem da je korisno razmišljati o tome i to najmanje iz dva razloga. Prvo, jednostavnost iziskuje jasnoću. Drugo, jednostavnost iziskuje preciznost. Stoga, ovo je moja definicija evanđelja: “evanđelje govori o tome tko je Isus, što je On učinio i tek onda kakve to ima veze s nama”. Dakle, prije svega osoba Isusa Krista je evanđelje ili radosna vijest. Evanđelje nije prvenstveno poruka o spasenju od grijeha niti je to poruka o nadi, a još manje o poruka o smislu života. To su više posljedice primjene evanđelja, ali poruka je veličanstvo i poniznost jedne osobe – Isusa Krista.

Zašto je to važno naglasiti? Jer ponekad brkamo što mora biti fokus našeg propovijedanja. Kušani smo govoriti o nadi u Isusu, o spasenju u Isusu, o smislu života u Isusu jer su to teme koje su zanimljive ljudima. Čini nam se da će ljudi lakše progutati osobu ako je ona zamotana u celofan ljudskih želja i iščekivanja. Pri tome bježimo od neizbježne činjenice da ljudi odbijaju evanđelje ne zbog blagoslova radosne vijesti nego zbog osobe – zbog svetoga Gospodina Isusa. Adam je davnih dana rekao Bogu da on želi eden i sve blagodati edenskog vrta, ali bez jedne osobe u blizini – Stvoritelja.

Pavao je imao isto iskustvo koje je opisao u 1 Kor 1:22-25. On je bio svjestan da Židovi traže znakove, a Grci mudrost. Pavao je isto tako znao da ga je Bog poslao propovijedati poruku koja je od samog starta bila osuđena na propast jer njen sadržaj bio odobojan i gnusan i Židovima i Grcima. Sadržaj je osoba – Isus i to razapeti. Gledano s ljudskog stajališta nema nikakve logike propovijedati upravo ono što ljudi ne žele čuti. Međutim, Pavao je odbio dati ljudima što oni traže nego im je govorio ono što oni trebaju čuti – radosnu vijest o razapetom Mesiji.

Naravno, uvijek možemo zamotati Isusa u neku manje odbojnu tematiku kako bismo navladali početno neprijateljstvo prema Božjoj poruci. Zašto ne predstaviti Isusa u kontekstu nade ili sigurnosti ili kvalitete života ili tome slično? To Pavao nije radio prema 1 Korinćanima. On je propovijedao razapetog Isusa. Znaimljivo je da nam Biblija govori da će Isus biti znak u Lk 2:34 te da je On mudrost  prema 1 Kor 1:30. Zašto onda Pavao nije predstavio Isusa u kontekstu tih dviju tematiku koje su bile od interesa za Židove i Grke? Židove žele znakove, a Isus je znak. Grci žele mudrost, a Isus je mudrost. Problem je u tome što obje strane ne žele sramotni križ i što on predstavlja. Isus i njegovo dostatno i dovršeno djelo na križu uvreda su čovjeku. Neki drugi Isus bio bi im prihvatljiv. Ali Isus Krist je bio na križu. Zato je On kamen spoticanja mnogima.

Ali je više nego očito da je taj Isus tema evanđelja. Osoba je prekrasna radosna vijest za neke i ta ista osoba je kamen spoticanja za mnoge prema Luki 20:18: “Tko god padne na ovaj kamen, razbit će se, a na koga god on padne satrt će ga”. Pitanje svima nama je što propovijedamo kada tvrdimo da propovijedamo evanđelje?

-MP-

 

Oglasi

Svoje ne damo, tuđe nećemo

Kaže Internet (a on zna sve) da je to rekao ili Josip Broz ili Vlatko Maček. Meni je svejedno. Onaj tko je ove riječi izgovorio, vjerojatno nije niti slutio koliko će njima oštetiti nas Balkance. Uzmite, na primjer, događaje od neki dan vezane uz napad hrvatskih navijača u Srbiji. Do toga je došlo vjerojatno zbog ovakvog mentaliteta.

Napad osuđujem jer je bio napad, a ne jer sam Hrvat. Moj stav prema srpsko-hrvatskim odnosima je drugačiji.

Do napada je, čini se, došlo jer su neki Srbi bili isprovocirani time što su neki Hrvati u Srbiji isticali hrvatska obilježja (zastave, “šahovnice,” itd.). Onda su ti Srbi rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama. Ali, nisu to rekli zato što su Srbi. Isto bi se dogodilo i da je situacija bila obrnuta – neki Hrvati bili bi jednako isprovocirani time što bi neki Srbi u Hrvatskoj isticali srpska obilježja. Onda bi ti Hrvati rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama.

No, ovaj članak nije o sportu, navijačima, niti ičemu sličnom.

Zašto mislimo da, ako svoje ne damo, automatski moramo tuđe odbijati? Ako sam ja ponosan na svoju zemlju, zašto bi to značilo da “pljujem” po drugoj zemlji/drugim zemljama?

No, ovaj članak nije niti o nacionalnostima, državama, niti ičemu sličnom.

Ovdje se radi o neslaganju. Točnije, radi se o teološkom neslaganju među kršćanima.

Naime, nedavno sam počeo pisati o svojim eshatološkim stavovima (o uzeću prije/poslije velikih nevolja), a neki dan sam najavio i pisanje o knjizi “Koliba.” Te dvije teme uvijek su me uvaljivale u rasprave s drugim kršćanima. Mnogi se ne slažu sa mnom. I to mi ne smeta. Ono što mi smeta je krivo razumijevanje neslaganja i posljedično postupanje u situacijama kada dva kršćanina imaju drugačija mišljenja.

Čini mi se da mnogi ne razumiju stupnjevitu narav teologije. Nije im jasno da nije svejedno glede čega se ne slažemo, te da nije isto ne slažemo li se oko jedne stvari ili neke druge.

Ovo što slijedi, pokušaj je razjašnjavanja tog pitanja (podjelu sam preuzeo od jednog brata, te ju jako malo prilagodio):

1) Doktrine povezane sa životom crkve – Ako se ne slažemo, nismo braća i ne možemo surađivati
– Nadahnuće i autoritet Sv. Pisma
– Trojstvo – narav svake osobe i njihov međuodnos
– Spasenje – tumačenje i primjena Kristovog djela

2) Doktrine povezane sa zdravljem crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, ali ne možemo surađivati
– Kvijetizam ili Pijetizam
– Prestanak karizmatskih darova ili njihov nastavak
– Kalvinizam ili Arminijanizam
– itd.

3) Doktrine povezane s praksom crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, i možemo surađivati
– Večera Gospodnja
– Eshatologija
– Nošenje vela
– itd.

U budućnosti, kada nastavim seriju članaka o velikim nevoljama i kada započnem seriju o “Kolibi,” imajte na umu ovu podjelu (usput: moj stav je da eshatologija spada u treću kategoriju, a mišljenje o “Kolibi” u prvu). Ne morate se slagati sa mnom. Moji argumenti nisu bezvezni, ali možda vas zaista neće zadovoljiti. Nema veze. Ja zbog toga neću gubiti san.

Samo nemojte razmišljati: “Svoje ne dam, tuđe neću.” Dan kada će se svi kršćani složiti glede svake doktrine, biti će dan Kristovog povratka. No, niti se ne moramo slagati glede svih stvari!

Nedavno sam razmišljao o jednoj rečenici koja mi je pala na pamet – “Propitkuj sve, istina to može podnijeti.” Zvuči kao dobar životni slogan. Time ne mislim da trebamo sumnjati u sve. Nisam post-modernist. Naprotiv, vjerujem u postojanje apsolutnih istina. Jednostavno, to znači da trebamo znati zašto vjerujemo to što vjerujemo. Ne slažeš se sa mnom glede velikih nevolja? Dobro! Nadam se da to nije samo zato jer su ti tako rekli, ili se tako vjerovalo u tvojoj crkvi već desetljećima, ili čak stoljećima. Ne slažeš se sa mnom glede “Kolibe”? Dobro. Nadam se da si usporedio/usporedila njezine tvrdnje s Biblijom (ako nisi, imati ćeš uskoro priliku).

Nekada se moramo složiti da se ne slažemo, rukovati se (barem virtualno), i nastaviti svojim putem, svjesni da će svatko polagati račune sâm za sebe.

Kada istaknem zastavu svoje zemlje, ne prezirem tvoju zemlju. Ako to ne znamo, nadrljali smo u Europskoj uniji. Kada ističem svoj stav, ne napadam tvoj. Ipak, ne možemo obojica/oboje biti u pravu.

Voli svoje! Znaj zašto voliš svoje! Tuđe ne odbacuj automatski!

Slažeš li se sa mnom?

Označeno , , , , , ,

Mislim… dakle, teolog sam

Ako mi dopustite malo lošeg humora, rekao bih: “Da je Descartes živ, okretao bi se u grobu.” Poanta iza njegove verzije – mislim, dakle jesam – jest ta da čovjek može biti siguran u svoje postojanje upravo zato jer razmišlja o svojem postojanju. Poanta iza moje verzije zapravo je misao iz koje se ovaj blog i rodio. Svaki čovjek je teolog.

Budući da je teologija proučavanje Boga, a svaki čovjek ima barem nekakvo mišljenje o Bogu, svaki čovjek je teolog. Pa čak i ateist, koji tvrdi da Bog ne postoji, svojim stavom izražava mišljenje o Bogu. On je loš teolog, ali ipak teolog. Ta misao vodila me prije nekoliko godina, dok sam po prvi put razmišljao o pokretanju teološkog bloga. Ista misao pokrenula je i ovaj blog. Ti si teolog.

Da nisi teolog, ne bi bio/bila ovdje i čitao/čitala ove riječi. Čitatelji dolaze na blog koji se zove Teo(b)logija, ne jer ih zanimaju novosti iz politike, tehnologije, medicine i slično; dolaze jer kolege i ja pišemo o teologiji – o Bogu.

Međutim, je li “misliti” isto što i “razmišljati”? Kognitivne sposobnosti ljudi kao osobnih bića, često su nepotpuno iskorištene u dobu u kojem živimo. Era brze informacije (kojoj prijete novi zakoni u SAD-u) od mislilaca je učinila nešto prilično gadno. Čovjek – biće koje je nekada satima bilo zadubljeno u svoje misli, gledajući kroz prozor, danas je zadubljeno u tuđe misli, gledajući kroz ekran (ako mislite da nisam u pravu, razmislite što upravo sada radite). U vremenu kada svatko ima svoju istinu, nitko nema pravu istinu. Ako je svaka informacija jednako vrijedna, sve su potpuno bezvrijedne.

Misliš… i to te čini teologom. No, razmišljaš li?

Sve ovo zapravo je najava za novu seriju članaka. Radi se o recenziji (analizi i kritici) knjige “Koliba.” Velika je vjerojatnost, ako ste ju pročitali, da ju ili obožavate ili mrzite. Zanimljivo kako su neke stvari takve, zar ne? U nekoliko navrata (koliko točno, ne znam niti ja) pisati ću o toj knjizi, razmišljajući o njezinoj teologiji. Ipak je to knjiga o Bogu, a njezin autor misli… dakle, teolog je.

“Kolibu” sam pročitao u jednom sjedenju – kupio sam ju oko podneva, i zadnju stranicu okrenuo oko 3 ujutro. Kasnije sam ju ponovo pročitao, ovaj put s otvorenom Biblijom. Budući članci iz ove serije plod su te usporedbe.

Mislim… dakle teolog sam. Ali, bez razmišljanja sam jako loš teolog. Budući da sam započeo s lošom šalom, red je da završim s još lošijom. Kada god svojem bratu kažem “Mislim…”, on mi kaže: “Nemoj misliti. I konji misle, pa vidi kako izgledaju.”

Nemoj samo misliti.

Razmišljaj!