Problemi sa suverenom milošću

Osobiti problem ljudima predstavlja Božja milost koja je suverena u svojoj naravi. To znači da je Bog milostiv prema vlastitoj odluci i nahođenju. On nikome nije dužan pokazati milost, a ako i iskaže milost to ne znači da je dužan svakoj osobi iskazati milost u istoj mjeri da bude pravedno.

Takva suverena Božja milost je aktivna i djelatna. Ona nešto postiže, a prvenstveno je to spasenje grešnika. Kada Pavao u Ef 2:8 govori da smo spašeni milošću to ne znači da milost samo ponudila ili stvorila priliku za naše spasenje koja prije nije postojala nego da Bog u svom milostivom djelovanju je učinio sve kako bi spasio grešnike od paklene osude. Tu, naravno, leži cijeli problem jer dok mnogi s jedne strane zahvaljuju za milost, s druge su strane sablažnjeni kada shvate da takva milost nije nekakva opcija koji oni mogu izabrati ili odbaciti nego je to suvereno Božje djelovanje koje čini grešnika voljnim i spremnim na pokajanje i vjeru u Evanđelje.

Zašto bi osoba bila sablažnjena jer joj je Gospodin milostivo otvorio duhovne oči? Zbog najvećeg idola evanđeoskog kršćanstva koji se naziva „slobodna“ volja. Kršćani su uvjereni da su oni u konačnosti u kontroli nad svojim spasenjem odnosno da je na kraju svih krajeva to stvar njihove samostalne i neovisne odluke. Prema takvom shvaćanju spasenja milost Božja je samo omogućila spasenje, ali čovjek je jedini pravi suveren i u kontroli. Jer čovjek želi kontrolu nad svojim spasenjem. Ona mu daj osjećaj da nije bespomoćan i da nije potpuno ovisan o Božjoj milosti. Taj omiljeni idol mu stalno šapće da je on zaslužan što je „prihvatio Isusa u svoje srce“.

Pitanje koje svakako moramo postaviti je ovo: po čemu se ideja da sam ja u kontroli mog spasenja zbog navodne slobodne volje razlikuje od drugih religijskih sustava gdje je čovjek mora nešto učiniti za svoje spasenje? Zar nije zajednički nazivnik svih krivih religija da čovjek MORA nešto činiti da bi spasio dušu i da sve ovisi o njemu? Nemojte me krivo shvatiti. Biblijsko kršćanstvo stavlja ogromni naglasak na ljudsko djelovanje i odgovornost, ali isto tako otvoreno priznaje potrebu da Bog pokrene čovjeka na djelovanje. Biblija jasno govori da je Božja milost otvorila vrata u nebo, ali isto tako da je onda pripremila i potaknula čovjeka da prođe kroz ta vrata što inače sam ne bi nikada učinio.

Suverena milost je najteža uvreda ljudskom ponosu i želji za kontrolom. I kada god Bog sruši idola „slobodne volje“ u životu nekog pojedinca poput Dagonova kipa najčešća reakcija je srdžba, gnjev i ponovno podizanje kipa iznad suverene milosti. Samo je problem u tome što slijedeće jutro naš idol ponovno leži podno Božje milosti.

Naravno da ovime nije sve rečeno. Stoga, slijedeći puta želim govoriti što Biblija ima za reći o stanju čovjekove volje. Jer Bog neće svoje slave dijeliti ni sa kime pa čak niti s njegovim narodom kojega je u svojoj ljubavi spasio.

 

-MP-