Ozbiljnije proučavanje Biblije i teologije sam započeo 2003. godine, i svih ovih devet godina studiram – što službeno, što neslužbeno. Popriličan dio tog studiranja, uložio sam u učenje izvornih jezika kojima je pisana Biblija – tzv. starozavjetni (ili: drevni) hebrejski i tzv. novozavjetni (ili: koiné) grčki. Štoviše, na magistarskom studiju u kojeg sam trenutno upisan, fokus učenja je baš na jezicima (tzv. “major” iz jezika i “minor” iz teologije).
Nekoliko sam se puta susreo s ljudima koji kažu da je učenje izvornih jezika nepotrebno. Neki čak kažu i glupo. Takvi ljudi zaboravljaju da, kada god čitaju bilo koji prijevod, uživaju u plodu nekoga tko je godinama učio izvorne jezike (koji su sve samo ne lagani), i da ih zato oni ne moraju učiti ako ne žele. Ali, zato što ne moramo, ne znači da ne trebamo ili da ne bismo imali velike koristi od toga. Naime, svako prevođenje je tumačenje, u većoj ili manjoj mjeri. Isto tako, i najdoslovniji prijevod ne može prenijeti svu silu i ljepotu izvornika.
Započinjem seriju od nekoliko primjera koji pokazuju zašto je korisno učiti izvorne biblijske jezike.