Ozbiljnije proučavanje Biblije i teologije sam započeo 2003. godine, i svih ovih devet godina studiram – što službeno, što neslužbeno. Popriličan dio tog studiranja, uložio sam u učenje izvornih jezika kojima je pisana Biblija – tzv. starozavjetni (ili: drevni) hebrejski i tzv. novozavjetni (ili: koiné) grčki. Štoviše, na magistarskom studiju u kojeg sam trenutno upisan, fokus učenja je baš na jezicima (tzv. “major” iz jezika i “minor” iz teologije).
Nekoliko sam se puta susreo s ljudima koji kažu da je učenje izvornih jezika nepotrebno. Neki čak kažu i glupo. Takvi ljudi zaboravljaju da, kada god čitaju bilo koji prijevod, uživaju u plodu nekoga tko je godinama učio izvorne jezike (koji su sve samo ne lagani), i da ih zato oni ne moraju učiti ako ne žele. Ali, zato što ne moramo, ne znači da ne trebamo ili da ne bismo imali velike koristi od toga. Naime, svako prevođenje je tumačenje, u većoj ili manjoj mjeri. Isto tako, i najdoslovniji prijevod ne može prenijeti svu silu i ljepotu izvornika.
Započinjem seriju od nekoliko primjera koji pokazuju zašto je korisno učiti izvorne biblijske jezike. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da svaki kršćanin mora znati hebrejski i grčki. Osnovnu poruku Svetog pisma je moguće razumjeti i iz prijevoda. Ali, čitanjem bilo kojeg teksta (a pogotovo Biblije) u prijevodu umjesto u izvorniku, mnogo toga propuštamo. Židovski pjesnik Haim Nachman Bialik je rekao: “Čitanje Biblije u prijevodu je poput ljubljenja svoje nove nevjeste kroz veo.” Ljubiti svoju nevjestu kroz veo mnogo je bolje nego ju uopće ne ljubiti. Ali, maknuti veo je najbolje!
Rodoslovlja (toledot) Ezava i Jakova
U nekoliko navrata u Knjizi Postanka se pojavljuje hebrejska riječ “toledot.” Hrvatska izdanja Biblije ju prevode na razne načine: “izvješća” ili “naraštaj(i)” (GBV) i “rodoslovlje” ili “povijest” (HBN). Struktura Knjige Postanka podijeljena je na jedanaest dijelova pomoću deset toledot-formula. Prva formula je neobična jer njome započinje drugi dio knjige (Post. 2:4 – 4:26), a radi se o “rodoslovlju” neba i zemlje (neobično, jer se inače radi o rodoslovljima osoba). Na prvi pogled, te toledot-formule, nemaju drugu vrhu osim povezivanja raznih dijelova i napredovanja pripovijedanja.
1:1 — 2:3 Prolog
2:4 — 4:26 Toledot neba i zemlje
5:1 — 6:8 Toledot Adama
6:9 — 9:29 Toledot Noe
10:1 — 11:9 Toledot Noinih sinova
11:10 — 11:26 Toledot Šema
11:27 — 25:11 Toledot Teraha
25:12 — 25:18 Toledot Išmaela
25:19 — 35:29 Toledot Izaka
36:1 — 37:1 Toledot Ezava
37:2 — 50:26 Toledot Jakova
Međutim, postoji nekoliko neobičnih činjenica vezanih uz posljednja dva toledota, koje nam pokazuju korist učenja izvornih jezika. Posljednja toledot-formula se nalazi u Post. 37:2: “A ovo su naraštaji Jakovljevi…” (GBV). Sve što slijedi (poglavlja 37-50) pripovijest je o Jakovljevim potomcima. Ako slijedimo podjelu Knjige Postanka prema toledot-formulama, to znači da stihu 37:1 nije mjesto u 37. poglavlju, nego on ide uz ono što prethodi, a to je 36. poglavlje (ne smijemo zaboraviti da podjela na stihove i poglavlja nije dio nadahnutog teksta, te stoga nije nepogrešiva). Iako 37:1 govori o Jakovu, te nam je lako shvatiti zašto bi tekst dobro odgovarao uz ono što slijedi, moramo se oduprijeti tom nagonu.
S tim na umu, možemo primjetiti i da je toledot Ezava (ili: pripovijest o Ezavovim potomcima) podijeljen na dva dijela. Primjetite dvostruku upotrebu formule u 36:1 i 36:9. To je jedini toledot koji se sastoji od dva dijela i ima dvije formule. Nas zanima drugi dio tog toledota (36:9-37:1). Taj toledot je okružen dvama skoro pa istim rečenicama: “Ezav je Edom” (36:8, GBV) i “Ezav je otac Edomcima” (36:43, GBV). Imajući na umu da je Biblija pisana da bi ju jedan čovjek čitao, a ostali slušali (kako SZ, tako i NZ), ovo nam pokazuje da je autor (Mojsije) htio nešto istaknuti, na nešto skrenuti našu pažnju.
Isto tako, neobično je da posljednji toledot (Jakovljev) započinje tako što Mojsije piše o Josipu. Primjetite neobičnost sljedećih rečenica: “A ovo su naraštaji Jakovljevi. Kada mu je bilo sedamnaest godina, Josip je pasao stado…” (37:2a, GBV). Svi ostali toledoti započinju tako što nakon formule slijedi izvještaj o toj određenoj osobi (npr. “Ovo su naraštaji Šemovi: Šemu bijaše stotinu godina…”, Post. 11:10 GBV). U toledotu o Jakovu, formulu slijedi izvještaj o nekoj drugoj osobi – Josipu.
Sada kada ima našu pažnju, Mojsije je siguran da ćemo više vremena posvetiti proučavanju ovog neobičnog toledota (36:1-37:1). Promotrimo posljednje retke dvaju dijelova tog toledota.
“Tako se Ezav nastani na gori Seir. Ezav je Edom” (36:8, GBV).
“Ezav je otac Edomcima (36:43b, GBV). I življaše Jakov u zemlji u kojoj njegov otac bijaše tuđinac, u zemlji Kanaanu” (37:1, GBV).
Prije svega, primjetite paralelnu strukturu (A+B // B+A): Ezav se negdje nastanio + Ezav je Edom // Ezav je otac Edomcima + Jakov se negdje nastanio.
Nadalje (i ovdje se itekako ističe korist poznavanja hebrejskog jezika), obje rečenice koje govore da se netko negdje nastanio započinju potpuno jednakom rječju (“i nastanio se”), što po ovom prijevodu nije vidljivo, jer prevoditelj koristi različite riječi (“nastani se” i “življaše”).
Ne samo da rečenice započinju na isti način (isti glagol + osobno ime), nego imaju i isti broj riječi na hebrejskom jeziku – sedam riječi u svakoj rečenici (sedam je značajan broj u Bibliji).
Poanta je sljedeća: Autor ovog teksta uspoređuje dvojicu braće – Ezava i Jakova. Ezav se nastanio izvan područja obećane zemlje, u Seiru. Jakov se nastanio unutar nje. Ezav ne mari za Božje obećanje koje je dao njegovom djedu Abrahamu i koje je ponovio njegovom ocu Izaku. S druge strane, Jakov (po kojem se nastavlja loza vjernog naroda koja će svojevremeno dovesti i do Mesije) poslušno prebiva u Kanaanu.
Iskreno ću vam priznati da sam često preskakao dijelove Biblije koje je teže čitati (pogotovo rodoslovlja). Sada vidim da niti jedno slovo nije beskorisno. Nešto što niti ne primjećujemo dok čitamo prijevod, ima u sebi važnu teološku poantu.
Joj, što volim hebrejski jezik!
Teo(b)logija 