Biblijski pogled na govorenje u jezicima

Prije svega želim istaknuti da svoje vjerovanje i djelovanje trebamo oblikovati kroz tumačenje Biblije, a ne po osjećajima i iskustvu. Prečesto se doktrina oblikuje upravo po modelu koji priznaje da “Biblija kaže x, ali nije valjda tako.” Uglavnom se tu radi o nepopularnim doktrinama, o kojima povremeno i ja pišem. Na primjer, u kršćanskim se krugovima opetovano čuje da “Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika,” iako biblijsko učenje jasno ističe da Bog mrzi bezbožnike (npr. Psalam 5:5). Na razne se načine pokušava zaobići jasno tumačenje ovakvih stihova, tako što se neki drugi stihovi vade iz konteksta i pretjerano naglašavaju. Svi, naravno, znamo da Biblija kaže: “Bog je ljubav” i “Bog je tako ljubio svijet…”

Međutim, biblijsko argumentiranje ne treba se vršiti izvlačenjem stihova iz konteksta, nego mora slijediti tijek autorove misli. Najjači argumenti su oni koji proizlaze iz tumačenja dužih odlomaka teksta. Rijetko kada neki stih možemo ispravno razumjeti bez redaka iz njegove neposredne okoline.

Po pitanju govorenja u jezicima, najveći se naglasak stavlja na pojedine stihove iz 1. Korinćanima 14. Pobornici te prakse, nažalost, potpuno ignoriraju širi kontekst, te zanemaruju istine koje se protežu već od 6. poglavlja, a ključne su za razumijevanje 14. poglavlja.

Prije svega, u poglavljima 6-12 tema kojom se Pavao bavi je “korist” ili “izgradnja.” Prvo što nam o tome govori je da “dopušteno” nije isto što i “korisno” (6:12). Drugim riječima, slobodu po kojoj imamo pravo na određeno ponašanje, trebali bismo odbaciti u nedostatku korisnosti. Ako nešto nije korisno, zašto bismo to činili, čak i ako nam je dozvoljeno? Ovdje Pavao korisnost uzdiže iznad dozvoljenosti.
Nadalje, u 8:9,10, nailazimo na upozorenje – naša sloboda ne smije biti spoticaj nejakima! Vjernik svjestan svoje slobode, nehotično može “izgraditi” slabijeg vjernika na nešto štetno. Upozoravajući na takvu mogućnost, Pavao zapravo ponavlja ono što je ranije već napisao – naše ponašanje mora izgrađivati, čak i ako to znači da se moramo odreći svoje slobode.
Treći odlomak (10:23) odlično povezuje ova prethodna dva. Ovdje, uz ponavljanje skoro jednakih izraza kao u 6:12, sloboda, korisnost, i izgrađivanje se stavljaju u blizak odnos. Iako nešto može biti dozvoljeno, trebali bismo to “zaobići” ako nije korisno. Dozvoljeno nije korisno ako ne izgrađuje. Štoviše, sljedeći stih (10:24) jasno zapovijeda: “Nitko neka ne traži svoje [svoju korist], nego dobro drugoga.”
U 12. poglavlju, apostol ove ideje primjenjuje na temu duhovnih darova. U stihovima 7-11 jasno je da Duh daje različite darove pojedincima, a svaki dar mora biti “na korist.” Dvanaesto poglavlje stavlja poseban i jasan naglasak na činjenicu da ne bismo trebali svi imati iste darove, nego različite, jer to donosi veću korist kolektivu. Prema tome, svaki dar koji koristi zajednici, može se smatrati darom Duha. Protivno tome, s pravom trebamo sumnjati u izvor dara koji ne koristi drugima. Zar bi Duh nekome dao dar koji ne koristi nikom drugom osim primatelja dara? Kontekst i tijek Pavlove misli od 6. do 12. poglavlja, navodi na odgovor: “Ne bi. Dar koji ne koristi zajednici, nije od Duha.”

Način na koji Pavao govori o tome, i kako razvija argument, treba uzeti u obzir pri tumačenju 14:2-31. Tamo, naime, apostol o govorenju u jezicima piše kao o nečemu što koristi samo jednom pojedincu, ali nema nikakve dobrobiti za zajednicu.

Opravdanje za govorenje u jezicima i procjenu korisnosti tog dara, mnogi vide u riječima iz 14:4. Tamo Pavao navodno ističe da primatelj dara govorenja u jezicima “izgrađuje samoga sebe.” Prema ovoj logici, dar prorokovanja koristi zajednici, a dar govorenja u jezicima koristi samo govoritelju, što bi trebalo biti u redu. Međutim, kako smo vidjeli do sada, nije u redu ako dar nije koristan svima. Štoviše, Pavao čak i ističe (u 14:17) da molitva u jezicima nema smisla, jer se “drugi ne izgrađuje.”

Daleko od toga da 14:4 odobrava molitvu u jezicima, ovdje nalazimo sarkastičnu primjedbu koja se zapravo ismjehuje ideji da se vjernik treba koristiti darom koji nikome drugom osim njega nije na izgradnju. Dopuštenje da ovaj stih shvatimo kao sarkazam, nalazimo u 8:9-11 gdje Pavao na sličan način koristi istu riječ. Tamo čak i mnogi hrvatski prevoditelji prepoznaju sarkazam i stavljaju “izgraditi” u navodne znake. Očito je da Pavao misli da će se slabi brat “spotaknuti” ako tebe jačega vidi da jedeš meso žrtvovano idolima. Neće se “izgraditi” u pravom i doslovnom smislu te riječi.

Dodatno pojašnjenje teme nalazimo u stihovima 12:31 i 14:1. Međutim, ovdje je potrebno uzeti u obzir da se isti oblik glagola “čeznuti” može prevesti i kao indikativ i kao imperativ. Drugim riječima, obje riječi mogu biti ili naredbe (imperativi) ili izjave (indikativi) ili jedna od dvije moguće kombinacije (indikativ u 12:31, a imperativ u 14:1 ili imperativ u 12:31, a indikativ u 14:1). Ništa u samim glagolima ne daje nam naznaku kako ih Pavao koristi, nego jedino kroz razmatranje neposrednog konteksta možemo dokučiti koja mu je poanta.

Imajući ovo na umu, lakše je razumjeti umetanje 13. poglavlja između 12. i 14., jer se čini kao da mu tamo nije mjesto. Argument je sljedeći: Ne mogu svi imati iste darove, a pogotovo ne one “više,” a vi svi čeznete (indikativ) za tim višima (12. poglavlje); pokazat ću vam ljubav kao uzvišeniji put (13. poglavlje); težite za njom, čeznite (imperativ) za darovima duha, ali više za onima koji su korisni drugima, jer jezikom samo sebe “izgrađuješ” (14. poglavlje). Dakle, prve retke 14. poglavlja nikako ne treba koristiti za potvrđivanje ideje da svaki kršćanin treba težiti za govorenjem u jezicima. Pavlova poanta je suprotna.

Kada se već bavimo 13. poglavljem, potrebno je još nešto istaknuti. Naime, vrlo je očito da se današnje korištenje dara govorenja u jezicima značajno razlikuje od onoga iz Djela apostolskih, po tome što se u Djelima uvijek radi o poznatim, svjetskim jezicima, a danas se navodno radi o nekim “anđeoskim jezicima.” Opravdanje za takvu praksu, pobornici nalaze u 13:1, gdje Pavao spominje ljudske i anđeoske jezike. Međutim, i samo površnim pogledom na 13. poglavlje primjetit ćemo da se ono vizualno razlikuje od ostatka teksta. Razlog za to je činjenica da su i prevoditelji prepoznali da se u 13. poglavlju radi o pjesničkom žanru. Poglavlja 12 i 14 su prozni materijal, a 13. poglavlje sadrži pjesničke elemente. Jedno od obilježja biblijskog pjesničkog žanra je hiperbola – preuveličavanje s namjerom naglašavanja. U prva 3 stiha 13. poglavlja, često se susrećemo s riječju “sve” (sve tajne, svu spoznaju, svu vjeru, sav svoj imetak). Očito je da Pavao pretjeruje. U tom kontekstu, nailazimo i na spominjanje “anđeoskih jezika.” Pavlova poanta je sljedeća: da znam sve tajne (što nije moguće), to bez ljubavi ne bi ništa vrijedilo; da govorim sve jezike, pa čak i anđeoske (što možda i ne postoji), to bez ljubavi ne bi ništa vrijedilo. Nije mi jasno kako je moguće u ovom pjesničkom retku pronaći opravdanje prakse prema kojoj čovjek treba pred drugima, ili sâm iza zatvorenih vrata, izgovarati zvukove koji ne znače ništa, niti ih itko razumije.

Nadalje, potpora za vjerovanje i prakticiranje govorenja u jezicima, mnogi nalaze u 14:15, gdje se čini da Pavao dozvoljava postojanje dvaju načina štovanja – molitvu i pjevanje duhom s jedne strane, i molitvu i pjevanje umom s druge. Međutim, počevši od 6. stiha, Pavao nastavlja temu korisnosti – ako bi među vjernike došao govoreći u jezicima, ali bez neke jasno razumljive poruke, to im ne bi koristilo. Takvo djelovanje on uspoređuje s puhačkim instrumentima (14:7,8) koji bez jasnog zvuka proizvode samo vjetar (14:9,10). Ova nam ideja uvelike pomaže pri razumijevanju stihova 13-16 gdje se koristi grčka riječ pneuma, koja može značiti duh, ali i dâh, vjetar. Dakle, kao što puhanje kroz trubu koje nema značenje samo proizvodi vjetar, tako i govorenje u jezicima bez tumačenja i poruke samo stvara kretanje zraka u zajednici, i nikome nije korisno. Pavao ne uspoređuje duhovnu molitvu s umnom molitvom, nego molitvu dâha koji izlazi iz usta s molitvom uma koja ima smisla i koja je na izgradnju ostalima.

Štoviše, cijela ideja veće važnosti razumijevanja nad govorenjem u jezicima, potkrijepljena je u 14:18,19.

Potrebno je nešto reći i o načinima na koje se govorenje u jezicima prakticira u današnjim crkvama. Praksa koju primjećujemo u Novom zavjetu je ta da su uvijek govorili poznatim, ljudskim jezicima, i to u trenucima od značajne povijesne važnosti za napredovanje evanđelja i širenje crkve (Dj.2:6-11 – Židovi počinju vjerovati; 10:46 – pogani počinju vjerovati; 19:6 – Ivanovi učenici, kao “prijelazna karika,” počinju vjerovati). Također, rijetko se danas nailazi na osobu koja ima dar tumačenja jezika, a Pavao u ovom poglavlju izričito zabranjuje govorenje bez tumačenja, te nalaže da se to govorenje obavi po redoslijedu – jedan za drugim, što nije kako se to danas radi u mnogim zajednicama, nego često govore istovremeno, stvarajući buku i pomutnju.

Svrha dara govorenja u jezicima je nešto što ne smijemo zanemariti. U 14:22, Pavao ističe da je dar govorenja u jezicima osmišljen kao znak za nevjernike, a ne kao nešto što se treba koristiti u zajednici vjernika jednom tjedno, ili svaki dan kod kuće. U Djelima apostolskim, dar je uvijek bio znak da je određena skupina primila Duha Svetoga, i ne spominje se nakon toga. Pavao piše da jezici nisu namijenjeni vjernicima, nego je prorokovanje (tumačenje riječi) ono što je za njih, dok su jezici za nevjernike. Danas, međutim, dar govorenja u jezicima se koristi skoro isključivo među vjernicima. Nikada nisam čuo da je netko na ulici progovorio u jezicima.

Štoviše, postoji nešto što me iznimno čudi i što mi je sumnjivo kod današnje prakse govorenja u jezicima. Naime, u Novom zavjetu čitamo o tome da je Duh sveti najednom sišao na ljude koji su zatim počeli govoriti u jezicima. To nije bilo nešto čime su oni mogli upravljati, po svojoj volji. To je potpuno drugačije od današnje prakse. Nekoliko puta sam se susreo s kršćanima koji vjeruju da imaju dar govorenja u jezicima. Neki od njih su mi rekli da redovito mole i u zajednici i kod kuće dok su sami. No, kada su okruženi ljudima koji su protiv toga, ili kada posjećuju zajednice koje ne odobravaju govorenje u jezicima, oni se suzdržavaju od te prakse. Za razliku od iznenadnog progovaranja u jezicima, o čemu čitamo u Djelima, prilikom čega je Duh upravljao govoriteljima, današnji govoritelji upravljaju Duhom i govore kada žele, a po potrebi mogu i ne govoriti.

Sve ovo me navodi da sumnjam u istinitost i vjerodostojnost današnjeg “dara govorenja u jezicima.” Očito je drugačiji od onog biblijskog, a argumenti koje sam upravo naveo, ukazuju da današnji govoritelji krivo razumiju i tumače ono što je Pavao pisao o tome.

Oglasi
Označeno , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

27 misli o “Biblijski pogled na govorenje u jezicima

  1. reformirani kaže:

    Zanimljiv članak o povezanosti karizmatskog pokreta i RKC: http://www.trinityfoundation.org/journal.php?id=30

  2. Natasa kaže:

    Kad se sastajete… svaki… ima jezik….

    Ako tko govori drugim jezikom, neka to budu po dvojica ili najviše trojica i to po redu, a jedan neka tumači. Ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u crkvi…

    Zar se ovdje jasno ne vidi na koji način funkcionira dar jezika u crkvi?! Ako nema tumača, treba šutjeti. Uz tumača, taj dar je na korist svima. Zar i sam Pavao time ne kaže da se tim darom treba razumno koristiti. Ne treba odbacivati darove zato što ih neki simuliraju ili ih krivo koriste.

    • Josipa kaže:

      Bravo Natasa, vec dugo citam kako neki vjernici ruzno govore o onima koji imaju dar jezika, bitno je da ga koristimo kako Duh Sveti zeli, a ne mi, ako mi svojom voljom koristimo i darove jezika i ostale darove i ne slusamo Duha Svetoga, onda nas Duh Sveti prestane voditi, neposlusnost Bogu Svemogucemu je ravno propasti BTB ❤

  3. Da je (ne)prisutnost “prevoditelja” i redoslijed govorenja jedini problem, nipošto ne bih odbacivao govorenje u jezicima kao autentičan dar. Ali, kako sam pokazao, to nije jedini problem s današnjom praksom. To je čak jedan od manjih problema i tiče se više prakse nego teologije. Vjerojatno je najvažnija činjenica da ovaj dar nije bio namijenjen za vjernike, nego za nevjernike. Osim ova 3 poglavlja u 1. Korinćanima, o jezicima se ne govori niti u jednoj poslanici! Prema tome, samo Djela nam pokazuju kako se dar koristio na samome početku. Nakon toga, nema nikakvog spomena. Nakon toga, crkvena povijest je skoro skroz tiha o jezicima, sve do kobnog trenutka na prijelazu u 20. stoljeće. Možda najproblematičniji dio današnje karizmatske prakse, a što nisam čak niti spomenuo u članku (jer bi to bila druga tema), je to što progovaranje u jezicima povezuju s primanjem Duha Svetog ili barem navodnim “krštenjem u Duhu.” Znači, ako ne govoriš u jezicima, ili si drugorazredni kršćanin koji nije “kršten Duhom” ili uopće nisi kršćanin. Jedna riječ: Nebiblijski.

    • Natasa kaže:

      Ja u Bibliji citam o jezicima kao o duhovnom daru. I mislim da su vazni obzirom da im Pavao posvecuje paznju. Bog ne daje bez veze. To sto ljudi rade s njima (prihvacaju, iskoristavaju, simuliraju, odbacuju), to je druga prica.
      Blagoslov!

  4. Natasa kaže:

    Zato, braco, ceznite da prorokujete i ne prijecite da se govori jezicima. Sve neka bude pristojno i uredno.

    • Sve to stoji… Ali cijela moja poanta u članku je da je dar jezika izgledao PUNO drugačije tada, nego sada. Znači, nešto tu “smrdi.” Mislim da su argumenti koje sam naveo prilično snažni i jasni, a ustrajem u tome da nije dobro tako vaditi jedan redak i argumentirati; to sam na samom početku članka istaknuo.

      Ja ne niječem da je dar govorenja u jezicima postojao. Ipak, ne vjerujem da i danas postoji. Dar se pojavljivao dok Novi zavjet nije bio potpun niti kanon zatvoren. Tada je bio potreban, danas više nije.

  5. branislav benny kovac kaže:

    U Novom zavetu opisuje se govor na raznim jezicima, najvise u 1. Korincanima 14. Pazljivo procitajte tu glavu. U toj glavi apostol Pavle pohvalio je one koji govore jezicima, ali tako da ih ljudi oko njih mogu RAZUMETI. Ako nema nikoga da PREVODI, ne treba javno govoriti jezicima (stihovi 27 i 28)! Govor jezicima ne sme se pretvoriti u haos i ne sme biti sam sebi cilj. Onaj koji govori jezicima, ne treba da govori da bi izazvao trans i odusevljenje, vec treba da govori radi POPRAVLJANJA ljudi oko sebe – savete, prorostva, Bozije poruke (stih 6). Apostol Pavle je zapisao: “Hvala Bogu mojemu sto govorim jezike vise od svih vas; ali u crkvi vise volim pet reci umom svojim reci, da se i drugi pomognu, nego hiljadu reci jezikom!” (stihovi 18 i 19)

    Bog ne daje darove vernima bez razloga, vec pre svega radi popravljanja i propovedanja. Kada su apostoli na dan Pedesetnice govorili jezicima, to nisu bili neki nerazumljivi jezici vec jezici ljudi koji su bili prisutni, i koji su RAZUMELI sta se govori (Dela 2:6-11). Cuo sam za slucajeve da su misionari dobili dar jezika prilikom propovedanja: i misionar i slusaoci su govorili svojim jezikom, a razumeli su sagovornika kao da i on govori istim jezikom! Ali sam isto tako cuo za slucaj da je neko u crkvi govorio nekim africkim jezikom i ljudi su bili odusevljeni iako ga nisu razumeli; medjutim, u crkvi se zatekao neko ko razume taj jezik i ispostavilo se da taj covek govoreci jezikom zapravo huli na Boga! Zato u vezi govora jezicima treba biti oprezan.

    Sta reci na kraju? Ako neko govori jezicima, pogledajte da li postuje gore navedena pravila, i sto je jos vaznije, da li ZIVI u skladu sa Bozjom voljom. Bog nikad nece dati neki duhovni dar coveku koji ne zivi posteno i koji svesno krsi Njegovu volju, vec On daje darove i otkrivenja onima koji su Mu “i u malom verni”. Pazljivo procitajte ovo: “Po rodovima njihovim poznacete ih! Nece svaki koji mi govori: ‘Gospode! Gospode!’ uci u carstvo nebesko, nego koji cini po volji Oca mojega koji je na nebesima. Mnogi ce meni reci u dan onaj: ‘Gospode! Gospode! Nismo li u ime Tvoje prorokovali, i Tvojim imenom djavole izgonili, i Tvojim imenom cudesa mnoga tvorili?’ I tada cu im ja kazati: ‘Nikad vas nisam znao; idite od mene koji cinite bezakonje!'” (Matej 7:20-23).

    Ovde se govori o ljudima koji su cinili cuda, a to zapravo nije bilo od Boga vec od neprijatelja! Dakle, svakodnevni mirni i pobozni zivot je mnogo vazniji od govora jezicima i svih drugih cuda koja se mogu videti. Neka Vas Bog blagoslovi..

    • Prije svega, ne želim ispasti grub, ali malo mi je neobično kada čitam da mi savjetujete da pročitam 14. poglavlje Prve Korinćanima, kao da to do sada nisam učinio, a zapravo cijeli moj članak gradi argument od 6. do 14. poglavlja, s najvećim fokusom upravo na to posljednje poglavlje. Također mi odgovarate pišući isto što sam i ja napisao: Da se u Bibliji uvijek radi o postojećim jezicima.

      Kao odgovor na vaš komentar, možda bih mogao spomenuti nešto što sam također izostavio iz članka. Naime, radi se o nečemu što sam pročitao od jednog teologa koji je poznat po dobroj hermeneutici i preciznoj egzegezi. Radi se o upotrebi riječi “jezik” i “jezici” u 1. Korinćanima 14. Nisam to uključio u svoje argumentiranje, jer nisam do kraja istražio, te nisam siguran da je to dobar argument, pa ga zato nisam htio dalje širiti. Naime, taj čovjek je pisao o tome da se čini da Pavao misli na dva različita dara. Jedan je ispravan, valjani dar (govorenje u nekom poznatom stranom jeziku), a drugi “dar” je zapravo imitacija toga, a radi se o “blebetanju” koje nema smisla. Taj teolog tu ideju temelji na činjenici da Pavao u ovom poglavlju ponekad koristi jedninu (“jezik”), a nekad množinu (“jezici”). Ponavljam – nisam siguran je li to ispravan argument. Ali, s time želim reći ovo: Moj članak je bio usmjeren na govorenje u jezicima kako se danas uglavnom koristi – blebetanje takozvanim “anđeoskim” jezicima, koji nemaju veze s poznatim ljudskim jezicima. Ja ne niječem postojanje dara kod kojega neki misionar može otići negdje gdje nema prijevoda Biblije, i odjednom počne govoriti jezikom kojeg tamošnji narod razumije (bez da ga je prethodno učio). Ali to, kao što kažete, mora zadovoljavati uvjete: Mora netko prevoditi, mora biti na izgradnju, mora biti u skladu s objavom, mora biti po redu, mora biti u krugu nevjernikâ.

      Kada čujem da je “netko u Africi” ili “netko u Kini” učinio ovo ili ono, uglavnom sam skeptičan. To se ne može provjeriti. Isto tako, u tim zemljama mnogo djeluju upravo karizmatske crkve, koje uglavnom ne razumiju ovo što pišem u članku, i zato promiču dar govorenja u jezicima koji nije biblijski. Nije li sumnjivo da se to uvijek odvija “tamo negdje daleko”? U zadnje vrijeme, kineski kršćani su prilično popularni u hrvatskim crkvama, a poznajem čovjeka koji je godinama bio misionar tamo i koji kaže da su crkve tamo u jako lošem stanju – loša doktrina (miješanje s tradicionalnim poganstvom) i loša praksa (između ostalog, budući da je kršćanstvo progonjeno, mnogi “kršćani” predaju druge kršćane vlastima).

      Radi jasnoće, dopustite da sažmem argumente koje sam naveo u članku, a koji me navode da odbacujem praksu govorenja u jezicima kako se danas prakticira u (karizmatskim) crkvama:

      1) Od 6-14 poglavlja, Pavao ističe da SVAKI dar mora biti koristan drugima, a u 14:4 piše da govorenje u jezicima izgrađuje samo jednu osobu, što je zapravo sarkazam
      2) U kontekstu 12:31 i cijelog 13. poglavlja, 14:1 ne treba uzeti kao naredbu da čeznemo za jezicima, nego da radije tražimo ljubav, što je “uzvišeniji put;” Pavao piše: “vi čeznete za višim darovima, ljubav je uzvišenija; OK, čeznite za darovima, ali još više za prorokovanjem i ljubavlju.”
      3) Anđeoski jezici vjerojatno ne postoje (13:1 je pjesnička hiperbola); ako i postoje, nigdje se ne navodi da ljudi trebaju niti mogu govoriti njima
      4) U 14:15, Pavao ne odobrava neko uzvišeno štovanje “u duhu,” nego je ovdje riječ pneuma bolje prevesti kao “dah,” što pokazuje da Pavao ponovo umanjuje važnost i korist govorenja u jezicima, koje samo stvara vjetar u zajednici
      5) U Djelima apostolskim dar se pojavljuje samo triput, u ključnim prijelaznim trenucima i ništa nam ne daje naznaku da je to trebao biti dar za sva razdoblja crkvene povijesti
      6) dar govorenja u jezicima je bio namijenjen isključivo za nevjernike
      7) kod primanja dara govorenja u jezicima, Duh je upravljao ljudima, a ne obrnuto; danas ljudi upravljaju darom

      Zbog svega ovoga, današnji dar jezika je, u najmanju ruku sumnjiv. Biblija nas uči da moramo sve provjeravati i odbaciti ono što nije u skladu s objavljenom istinom. Ja se neću zadovoljiti sa “skoro ispravnim” darom, ili darom koji je “prilično sličan” onom biblijskom. Ili je ispravan ili nije.

      Ako imamo zatvoren kanon i potpunu Božju objavu, čemu služe jezici? Ukoriti i ohrabriti se može kroz “obično” tumačenje Svetog pisma.

      Volio bih primiti komentar koji pobija ove argumente ili barem to pokušava. Želim vidjeti protu-argumente koji proizlaze iz detaljne analize teksta. Ponovo, ne želim zvučati grubo, ali nije dovoljno da mi se navede jedan stih izvan njegovog konteksta. Znam i ja čitati. Imam i ja Bibliju sa istim stihovima koji su u svačijoj Bibliji. Znam da se u Bibliji spominju jezici, ali tvrdim da se to krivo tumači kao odobravanje nečega što nije pravi biblijski dar govorenja u jezicima.

  6. Mitar Kitić kaže:

    Zašto bi se Pavao ismijavao sa darom govora u jezicima, kad je i on sam govorio u jezicima 1.Kor.14:18. Zar Bog daje nešto što je nepotrebno i tema ismijavanja? Na dan pentekosta dal su apostoli i drugi učenici prorokovali ili govorili u jezicima? Marko 16:16-17 …ovi će znakovi pratiti one koji budu vjerovali; …….govorit će novim jezicima.. Mislim da ste malo pobrkali dar govora jezicima kojeg prati dar tumačenja jezika 1.Kor.12:4-11, sa darom govora jezika koji dolazi kao manifestacija kad su ljudi kršteni Duhom Svetim Dj.ap.10:44-47, Dj.ap.2:4. Potrebno je da molimo u jezicima da sebe izgradimo ( jer nismo savršeni), a i da tumačimo da druge izgradimo. Ništa nije bez razloga, ili ste vi mudriji od Boga? Pavao je rekao da se ne brani govoriti tuđim jezicima Dj.ap.14:39. Ja sam kršten Duhom Svetim i govorim tuđim jezicima, izazivam vas da tražite od Isusa da i vas ispuni i da vam taj dar, pa kad to iskusite s Njim onda komentirajte dal je to potrebno ili ne. Pozdrav 🙂

    • Nitko nije rekao da se Pavao ismijavao s darom govora u jezicima. Ono što sam napisao je da se “ismjehuje ideji da se vjernik treba koristiti darom koji nikome drugom osim njega nije na izgradnju.” Te dvije stvari nisu iste. Kao što kaže prvo pravilo ovog bloga, nemojte mi stavljati riječi u usta. Što se tiče ovoga što kažete “Potrebno je da molimo u jezicima da sebe izgradimo,” mislim da sam prilično jasno pokazao da je poanta 1. Korinćanima 6-14 upravo to da ne postoji niti jedan dar koji je za izgradnju pojedinca. Svi darovi Duha su za izgradnju cijelog tijela. Čini mi se da niste dobro pročitali što sam pisao, ili vas ne zanima egzegeza teksta.

    • Josipa kaže:

      Bravo BTB Brate u Kristu

  7. Mitar Kitić kaže:

    Imam pitanje: Da li su po vašem mišljenju i drugi darovi (dar ozdravljanja, činjenja čudesa, prepoznavanja duhova, prorokovanja, mudrost,znanje, vjera) “izumrli” kao što je dar govora u jezicima? Gdje u Bibliji bar na tri mjesta (da bi se utvrdila doktrina) piše da dar govora tuđim jezicima prestaje sa prvim učenicima i da to više nije za nas danas? Da li imate biblijsku doktrinu, ili ljudsku dogmu?

  8. Mitar Kitić kaže:

    Ne znam zašto su moji komentari izbrisani, valjda su se duhovi uznemirili.

  9. reformirani kaže:

    Jako je važno da, kada govorimo o ovoj temi, ne shvaćamo to kao osobni napad. Najčešće oni koji “napadaju” dar jezika nemaju ga, a oni koji ga “brane” ga imaju. Zato je očigledno da će doći do emocionalnog naboja. Međutim, to onda nije više teologija niti proučavanje Biblije, nego čista empiriologija i dokazivanje iz iskustva.
    Dakle, želim savjetovati braći i sestrama karizmaticima da stvari sagledaju s teološke/biblijske strane, a onda usporede to sa svojim iskustvima. Ako se Biblija i biblijska teologija slažu s vašim iskustvom, onda slava Bogu! Ako ne, onda trebate preispitati vaša iskustva i uskladiti ih s Biblijom.

    • Izvrsno! Ja još uvijek, nakon ovoliko komentara, čekam da mi netko pobije barem jedan argument kojeg sam naveo u članku. Želim čuti argumente iz teksta, a ne iz toga što se događa negdje na drugom kraju svijeta, a nipošto ne želim čuti komentar tipa: “Ti ne vjeruješ u jezike. Ti mrziš Isusa.” Proučite Bibliju, kao što sam ja učinio, VRLO rado ću raspravljati na temelju TEKSTA.

  10. Ante kaže:

    Mario, hvala na trudu koji si uložio u ovaj članak. Vidi se da predano proučavaš i ozbiljno shvaćaš ono što kaže Biblija.
    Što svejedno ne mora biti garancija da si sve točno pogodio 😛
    S većim dijelom zaključaka se slažem, ali bilo bi dosadno da sada počnem nabrajati s čim s slažem, pa da probam argumentirati dio s kojim se ne mogu u potpunosti složiti ili mi se čini nedovoljno dobro argumentiran.

    Za uvod samo da za sebe osobno kažem da nemam dar jezika, tako da s te strane ne bih trebao biti pristran.
    U stvari moj je stav da sam još otvoren za mogućnost da možda netko može imati dar jezika za osobnu izgradnju. Nisam još kategoričan u stavu ali više mi se čini da je to moguće nego da nije.

    Kao protuargument takvom shvaćanju naveo si da Duh neće dati dar koji nije na opću korist zajednice tj. ako dar ne izgrađuje zajednicu.
    Dobar argument, mora se priznati.
    No, pitanje je koliko kruto trebamo shvatiti te Pavlove riječi?
    Je li prihvatljivo da Duh individualno izgradi pojedinca kako bi tada on kao izgrađen bio na korist zajednici? Meni se to čini privatljivim tumačenjem. Doduše, možda malo nategnutim ali dobija na legitimnosti s obzirom na to da Pavao kasnije pozitivno govori o daru jezika pojedinca.

    >> Pavao čak i ističe (u 14:17) da molitva u jezicima nema smisla, jer se “drugi ne izgrađuje.”

    Nema smisla u zajednici kad nema tumača. Ovdje ne govori o izgradnji pojedinca kod kuće.

    >> Daleko od toga da 14:4 odobrava molitvu u jezicima, ovdje nalazimo sarkastičnu primjedbu
    >> Dopuštenje da ovaj stih shvatimo kao sarkazam, nalazimo u 8:9-11 gdje Pavao na sličan način koristi istu riječ.

    Iskreno, s obzirom na 14:2 nemam dojam da je u 14:4 Pavao sarkastičan. U 14:2 Pavao afirmira da pojedinac može Duhom nadahnut govoriti nerazumljivim jezikom a koji nije blebetanje već je smislen i Bogu razumljiv.
    U 8:9-11 ne vidim sarkazam zbog toga jer je tamo “izgradnja” jasno okvalificirana kao negativna tj. kriva izgradnja (“izgraditi” da jede žrtvovano idolima)
    Taj pojedinac je u opasnosti da se krivo izgradi (kao što kuća može biti nakrivo izgrađena). U 14:4 nema takve eksplicitno kvalifikacije izgradnje kao krive kao što je slučaj u 8:9-11.

    Kako dar jezika izgrađuje pojedinca? U 14:2 i 14:14 (stihove koje primjećujem da nisi uključio u analizu; nije da nemaš što reći o njima, već pretpostavljam u svrhu kratkoće članka) mi se čini da se govori o tome da moj duh nadahnut od Duha može smisleno moliti Bogu u drugom jeziku kojega neće razumijeti moj um i izgleda da moj um od toga neće imati neke koristi ali duh hoće.
    Je li to kontradiktorno? Čini mi se da nije. Jer moj um i moj duh nisu iste stvari. Kao što osoba s mentalnom retardacijom ne mora biti i duhovno retardirana.
    Uglavnom, naš um dok smo još u ovom neotkupljenom tijelu je prilično ograničen i ponekad može biti “usko grlo” da bi (nekima) bio jedino sredstvo za artikuliranje onoga što Duh Sveti komunicira našem duhu. Tako da ostavljam mogućnost da netko može imati dar jezika kojim ga Duh izgrađuje. Um isprva ne profitira ali duh se izgrađuje i iz njega se onda očituju plodovi duha.

    >> Za razliku od iznenadnog progovaranja u jezicima, o čemu čitamo u Djelima,
    >> prilikom čega je Duh upravljao govoriteljima, današnji govoritelji upravljaju Duhom i govore kada žele, a po potrebi mogu i ne govoriti.

    Pavao nema problema s tim u 14:28, čak zapovijeda da onaj koji ima dar jezika iako trenutno nadahnut treba šutjeti ako nije bilo tumača.

    S ostalim se uglavnom slažem.

    Msilim da je Pavao htio dovesti u red i izbalansirati Korinćane koji su od malog prsta (što bi trebao biti dar jezika) napravili moćnu desnicu, umjesto da je prorokovanje ta desnica.

    • Hvala na pristojnom neslaganju. Baš osvježava. Odgovorio bih ti ovako:

      U NZu imamo 4 popisa duhovnih darova (Rim.12; 1.Kor.12; Ef.4; 1.Pt.4). Od svih tih darova, navodno se samo dar govorenja u jezicima može koristiti za osobnu korist/izgradnju. Svi ostali se moraju koristiti na izgradnju drugih.

      Na tvoje pitanje “Je li prihvatljivo da Duh individualno izgradi pojedinca kako bi tada on kao izgrađen bio na korist zajednici?” odgovorit ću: “Da, prihvatljivo je da Duh izgradi pojedinca za korist cijele zajednice. To on i čini stalno. Ali, ja bih rekao – ne kroz dar govorenja u jezicima.” Ti tvrdiš da se pojedinac može izgraditi govorenjem u jezicima tako što se njegov duh “može smisleno moliti Bogu u drugom jeziku kojega neće razumijeti moj um i izgleda da moj um od toga neće imati neke koristi ali duh hoće.” Tu bih pitao: “Kako?” Kako se moj duh izgrađuje molitvom koju razumije samo Bog? Moj um to ne razumije. Ali, nigdje nemamo dokaza da moj duh razumije. Uostalom, to ima smisla samo ako prihvaćaš trihotomističko gledište na ustroj čovjeka, što ja ne vidim kao biblijsko.

      Što se tiče pitanja sarkazma, uporno se zaboravlja gdje se nalazi ovo poglavlje. Prva poslanica Korinćanima nije pismo pohvale, nego ukora. Cijela poslanica je negativnog prizvuka, a ovo poglavlje je pozitivno? Nema smisla. Korintska zajednica je bila užasna, i po doktrini i po praksi. Uzmi si sat-dva i pročitaj cijelu poslanicu nekoliko puta cijelu zaredom, pa mi reci koji je Pavlov ton. U kontekstu poglavljâ 6-14, kako sam pokušao pokazati tijek Pavlove misli, sarkazam na početku 14. poglavlja jedini dobro opisuje vezu poglavljâ 12-14.

  11. Reformirani kaže:

    Mislim da je još uvijek najveći problem u karizmatsko-nekarizmatskim dijalozima misao, koja po meni graniči s teškim krivovjerjem, da je krštenje Duhom nešto drugo doli iskustvo obraćenja/nanovorođenja, nadalje da mogu postojati kršćani koji nisu kršteni Duhom i, na kraju, da je govor u jezicima jedini pravi (neizostavni?) pokazatelj krštenja Duhom.

    Kada netko počne govoriti o krštenju Duhom kao nekom drugom iskustvu nakon obraćenja, odnosno o krštenju vatrom (koje u Bibliji označava sud, a ne milost!), onda je očigledno da se radi o jako nezrelom teološkom promišljanju koje se više želi nadmetati svojom duhovnošću i svojim “znanjem” (1. Kor 8,1-2), stavu koji je bilo toliko uvriježen među Korinćanima.

    • Upravo to sam napisao u odgovoru na 3. komentar (Natašin): “Možda najproblematičniji dio današnje karizmatske prakse, a što nisam čak niti spomenuo u članku (jer bi to bila druga tema), je to što progovaranje u jezicima povezuju s primanjem Duha Svetog ili barem navodnim “krštenjem u Duhu.” Znači, ako ne govoriš u jezicima, ili si drugorazredni kršćanin koji nije “kršten Duhom” ili uopće nisi kršćanin. Jedna riječ: Nebiblijski.”

    • Daniel kaže:

      Je su li apostoli tek nanovorođeni prilikom pedestnice kada su kršteni Duhom?

      • To, naravno, ne možemo znati sa stopostotnom sigurnošću ni za koga, a time ni za apostole. Ipak, moje je mišljenje (koje nije potkrijepljeno nekim opsežnijim proučavanjem) da postoji velika vjerojatnost da su apostoli bili nanovorođeni tek tada. Kronologija posljednjih Isusovih dana na zemlji nakon uskrsnuća nije bez nejasnoća (barem ne meni), ali mogući trenuci nanovorođenja pojedinih učenika su: Lk. 24:31, 45 (očito nisu svi nanovorođeni u isto vrijeme). Uglavnom, čini mi se jasno da barem do uskrsnuća nisu bili nanovorođeni.

    • Daniel kaže:

      Gal 4,28-29: “Vi ste, braćo, kao Izak, djeca obećanja. I kao što je onda onaj po tijelu rođeni progonio onoga po duhu rođenoga, tako je i sada.”

      Nanovo rođenje je očito bila stvarnost za SZ svece, ali nisam siguran da se može reći da je to isto što I krštenje Duhom. Zasigurno je bilo nanovo rođenih ljudi I u vrijeme Isusova propovijedanja na zemlji, poput Ivana krstitelja, Marije I Apostola koji su bili nanovorođeni, ali ne I kršteni Duhom Svetim. Oni koji su primili Isusa su prema prologu Ivana oni koji su od Duha rođeni. Teško se može reći da Ivan, Marija I Apostoli nisu primili Krista, iako jesu malaksali u vjeri.

      Čini mi se da ipak imamo razloga misliti da biti rođen od Duha I biti kršten Duhom nije baš potpuno isto.

  12. Pero Perić kaže:

    Nije li najveći mudrac Salamun nakon svih čudesa i spoznaje o Bogu otišao kaditi drugim poganim bogovima,jer žene zavedoše srce njegovo.Čitav život se držao ludosti pijančevanja i blančenja da bi iz toga u starosti mogao spoznati što bi to bilo dobro i mudro činiti čovjeku za života.Na kraju života reče da eto umire kao budala koja nezna ništa.

  13. Pero Perić kaže:

    Ipak koliko god bilo protivrječja u bibliji,mora se priznat da je to nadnaravna knjiga.Nema joj preca u povjesti književnosti.Početak mudrosti je poniznost pred Bogom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: