Teo(b)logijaKada sam neki dan pisao o ‘virtualnom bogoslužju,’ preporučio sam pisanja Jonathana Leemana o toj temi. Ako ste objektivni tragatelji biblijske istine, ovaj video ćete pogledati i barem otvorena uma promisliti o onome što se govori u njemu. Ako niste, onda će sve u vama vrištati “Ali, uvijek smo radili ovako kako radimo!!”
… ako nazovete u sljedećih pola sata, dobit ćete, ne jedan, ne dva, nego…
Šalu na stranu, nekolicina nas razmišlja o online seminarima putem aplikacije Zoom. Ja to zovem “Zoominari.” Evo nekih mojih ideja:
Tek smo počeli planirati i ne znam što ću točno predavati. Ako ste zainteresirani, javite mi se na mariokushner1689@gmail.com. Možete napisati i koje 3 teme vas najviše zanimaju.
Po svom običaju, odabrao sam ovaj provokativan naslov zato što je jučer bio Uskrs. No, ne želim pisati samo o porijeklu Uskrsa, nego o cijelom spektru takvih prigovora — “Kršćani ne bi smjeli slaviti Božić, Uskrs, itd. Ovo je poganskog porijekla, ono je papa taj-i-taj preuzeo od poganskih naroda i prilagodio kršćanstvu,” itd. ad nauseam.
Točnije, ne bih uopće htio pisati o detaljima te teme, jer bismo se do sutra mogli prepucavati koji dio slavljenja Uskrsa je kršćanski, a koji poganski. Nekome tko ovo čita moglo bi čak i smetati što pišem “Uskrs”, a ne “uskrs.” No, to je praksa i gramatika hrvatskog jezika; tako se pišu službeni nazivi državnih praznika. Dakle, ako vam čak i to smeta, popijte tabletu za smirenje i nastavite čitati.
S čime ću se onda baviti u ovom tekstu, ako ne detaljima ove rasprave i argumentima za i protiv? Drago mi je da ste to pitali.
Prije nekoliko dana, jedna osoba koju jako slabo poznajem, ali smo imali dovoljno interakcije da bi mi bilo jasno da je to jedna od rijetkih osoba koje imaju savršeno ispravno vjerovanje o svemu, dok su mnogi drugi kršćani svjetovni kompromiteri. Gasim sarkazam i pišem dalje.
Ta osoba mi je poslala članak o tome kako riječ “Easter” dolazi od imena nekog poganskog božanstva ili nešto slično tome. Od brojnih drugih kršćana preosjetljive savjesti sam dobio slične prigovore da je način slavljenja Uskrsa (ili Božića, svejedno je) prepun običajâ kojima su poganski Slaveni štovali svoje bogove, ali su ih (dolaskom kršćanstva u ove krajeve) naši preobraćeni preci preuzeli i prilagodili štovanju Isusa Krista.
Mogao sam joj svašta odgovoriti (npr. da to nema apsolutno nikakve veze s hrvatskim nazivom, te da ta činjenica taj argument čini beskorisnim). Ipak, nisam joj nikako odgovorio. Ali mi je sinula misao zbog koje ovo i pišem:
Bog Biblije, koji je jedini pravi i živi Bog, postigao je vječno i besplatno otkupljenje grešnikâ kroz zamjensku žrtvenu smrt bogo-čovjeka Isusa Krista i time ‘popravio’ mnogo toga što je bilo krivo s ovim svijetom, a što je predokus konačnog otkupljenja koje željno iščekujemo kada se on vrati.
Ako se smatraš spašenim, nanovorođenim, otkupljenim kršćaninom… pogledaj se malo u ogledalo. Ne doslovno. Bolje, pogledaj u svoj duhovni retrovizor. Ti još uvijek nisi kakav bi trebao biti, zar ne? Ipak, puno si bolji nego što si bio. Ne mislim moralno, jer moralnost ima samo posredno veze s evanđeljem.
Bog tebe nije odbacio i uništio, iako si i ti bio ‘poganskog porijekla.’ Naprotiv, Bog te je otkupio. To je ono što On radi. Uzima bezbožne i pogrešne stvari, i otkupljuje ih za svoju slavu.
A što se tiče pitanja trebamo li slaviti Uskrs i (ako trebamo) kako i kada, meni je dovoljan ovaj odlomak iz Biblije:
Netko razlikuje dan od dana, drugi pak svaki dan smatra jednakim. Neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje. Tko misli na dan, Gospodinu misli; i tko ne misli na dan, Gospodinu ne misli. Tko jede, Gospodinu jede — jer zahvaljuje Bogu; i tko ne jede, Gospodinu ne jede — i zahvaljuje Bogu. Jer nitko od nas ne živi sebi i nitko sebi ne umire. Jer ako i živimo, Gospodinu živimo; ako i umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle, i ako živimo i ako umiremo — Gospodinovi smo. Ta Krist za to i umrije i uskrsnu i oživje da bude gospodar i mrtvih i živih. A ti, što sudiš brata svojega? Ili i ti, što prezireš brata svojega? Ta svi ćemo stati pred sudište Kristovo. Jer pisano je: Tako ja živ bio, govori Gospod, meni će se prignuti svako koljeno i svaki jezik priznat će Boga. Svatko će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.
–Poslanica Rimljanima 14:5–12
… svekolikom pučanstvu, da sam jučer od 18:00 do 23:00 bio na dva sastanka vjernikâ preko aplikacije Zoom. Eto. 😉
Prije svega, želim da svakom čitatelju ovog teksta bude jasno da ovo nije moja osuda onih koji razmišljaju ili rade drugačije od mene (kako ću izložiti u ostatku teksta). Jasno mi je da mnogi crkveni vođe (pastori, starješine), u ovo vrijeme koje se čini kao da je bez presedana, donose odluke pod pritiskom nepoznatog i straha (njihovog i onog u ljudima nad koje su postavljeni kao osobe s autoritetom), te pod pritiskom vremena koje neumoljivo stupa bez usporavanja tempa. ‘Nemamo puno vremena i trebamo brzo djelovati’ — čini se da je slogan ovih dana.
Na određeni način, ovo doista jest situacija bez presedana, iako se Božji narod i ranije susretao s epidemijama i globalnim krizama drugačije vrste. Narav naše svakodnevice u svakom je pogledu potpuno drugačija od života naših predaka. Internet, kao sredstvo globalne interakcije, promijenio je sve, mnogo više nego što je to učinio izum struje ili parnog stroja prije toga.
Baš na primjeru interneta se vidi istinitost aksioma koji je podnaslov ovog dijela članka. Akcija je uvijek bolja od reakcije, jer reakcija reagira. Ona je uvijek u podređenom položaju. U poslovnom svijetu kojim dominira internet, najvažnije je biti prvi. U uličnoj tučnjavi, ako prvo primiš iznenadni udarac, vjerojatno nećeš imati prilike uzvratiti.
Iako nisam epidemiolog niti stručnjak za krizna postupanja, čini mi se da je najveći problem u državnim potezima prema suzbijanju ove epidemije u našoj zemlji upravo reagiranje. Umjesto da su napravljeni određeni koraci, pravovremeno i drastično, još uvijek se borimo s ovim virusom jer je svaki dan drugačiji plan. Jedan dan se mjere postrožuju, drugi se ublažuju. Ključne osobe reagiraju na ponašanje (neodgovornih) pojedinaca i na pritiske raznih interesnih skupina (sindikata, udruga, itd.).
Da ne duljim previše o tematici suzbijanja epidemije, vratimo se na temu virtualnog bogoslužja. Po naslovu članka bi vam trebalo biti jasno da ovim tekstom želim potaknuti na propitkivanje ispravnosti nazivanja ovoga što mnoge crkve i pojedini kršćani u ovo vrijeme rade pomoću raznih aplikacija (npr. Skype, Zoom) i internetskih platformi (npr. Youtube, Facebook) imenom ‘bogoslužje.’ Ponovo, ističem da ne osuđujem niti napadam nikoga. Samo radim ono što mi je, kao pastoru/teologu, i posao — propitkujem praksu i iskustvo u svjetlu Božje zapisane objave, te promišljam o dubljim implikacijama.
Bez pretjeranog ulaženja u sitne detalje definiranja bogoslužja, ono je prije svega sastanak vjernikâ u svrhu štovanja Boga. Već i sâmo ime ‘bogoslužje’ (u nekim krugovima: ‘bogoštovlje’) otkriva toliko. Prema tome, kada govorimo o ‘virtualnom bogoslužju,’ počinjamo logičku pogrešku i spominjemo sastanak bez sastanka.
Za razumijevanje ograničenosti virtualnog, dovoljno je zamisliti poljubac preko bilo koje od danas popularnih aplikacija. To, jednostavno, nije to.
Prije samo dva mjeseca, za osobu koja iz udobnosti svojeg doma gleda prijenos redovnog bogoslužja neke crkve, ili snimku istog, ne bismo (s pravom) nikako rekli da ‘prisustvuje’ sastanku lokalne crkve. Takva osoba možda uživa mnoge blagoslove, koje joj današnja tehnologija omogućuje, ali njoj nedostaje mnogo toga.
Korporativno (zajedničko) štovanje nije isto što i individualno, tj. privatno.
Velik broj novozavjetnih zapovijedi upućenih vjernicima je nemoguće ispuniti bez prethodnog ispunjavanja preduvjeta koji glasi “Kad se sastajete…” (1. Kor. 14:26). Budući da je crkva tijelo kojem je Krist glava, odvojenost se u Novom zavjetu smatra značajnim problemom.
Prije dva mjeseca, za Skype poziv ili Zoom sastanak, ili bilo što slično tome, ne bismo rekli da je druženje. Možda bismo rekli da smo se vidjeli, ali ne i da smo imali zajedništvo. Virtualno to ne omogućuje. Ono olakšava udaljenost i, na prvi pogled, rješava usamljenost. No, s druge strane, čovjek koji sjedi sam u sobi dok gleda i sluša digitalnu projekciju licâ ljudi koje voli (a ne može ih osjetiti dodirom niti njuhom), na određeni je način još usamljeniji, zar ne? Virtualno nije stvarno.
Kada je (i u Starom i u Novom zavjetu) uništen Hram u kojem je Božji narod štovao Boga, bogoslužje se nije preselilo u privatne domove. Ono je (privremeno) prestalo. Ispravno razumijevanje Božje suverene kontrole čak i nad time, odašiljalo je poruku — Bog je zaustavio štovanje sebe.
Naravno, novi savez je doveo do nečeg potpuno drugačijeg. Kršćansko štovanje je, samo po sebi, duhovna stvarnost koja nema fizičku zgradu u kojoj opipljivi svećenik prinosti tjelesne žrtve. Sve to su zapravo i bile slike duhovnih i većih stvarnosti (za više o toj temi, proučite Poslanicu Hebrejima). Naš hram je naše tijelo (i doslovno individualno i simboličko zajedničko), naš svećenik je vječno prisutan u duhovnim prostorima, naša žrtva je duhovna (prinesena jednom zauvijek), naš zakon je upisan u srcu, itd.
Nekoliko pojedinaca, iako se virtualno vide i čuju, nisu sabrano Kristovo tijelo čiji pojedini dijelovi umiru sebi da bi služili drugima i slavili Boga.
Ekstremni problem ‘virtualnog bogoslužja’ je euharistijsko slavlje, odnosno — obred Večere Gospodnje. Blagovanje kruha i vina, pri kojem svaki sudionik uzima te simbole zasebno, potpuno je strano novozavjetnom konceptu sudjelovanja brojnih članova u uzimanju jednog kruha (“Jer mi, mnogi, jedan smo kruh, jedno tijelo. Ta svi smo dionici jednoga kruha;” 1.Kor.10:17). Čak ni praksa za koju znam da se odvijala i prije ove krize, u kojoj pastor kruh i vino donese u dom osobe koja je (npr. zbog bolesti ili staračke nemoći) izostala sa redovnog bogoslužja i tako s njom ponovi taj obred nasamo, nema smisla. Razumijem sentimentalnost toga, ali to šalje krivu poruku. Kruh i vino nemaju nikakvu mističnu silu (barem tako trebaju vjerovati protestanti i evanđeoski kršćani), odvojeno od simbolike zajedničkog uzimanja. Izostanak s bogoslužja i treba boljeti.
Nisam teoretičar zavjere. Kada sam prije više godina čuo da je internet od sotone, jer www (world wide web) predstavlja broj 666 (jer, na hebrejskom jeziku, slovo vav [w] označava broj 6, što jest istina), nisam tome pridavao previše pažnje. Već prije toga sam čuo i teoriju da je osobno računalo kip zvijeri (kojem se klanjamo, dok pogled naizmjenično spuštamo na tipkovnicu i dižemo na zaslon).
No, svjestan da ću zvučati sumanuto, razmišljam o mogućnosti da je ‘žig zvijeri’ zapravo skup ideja, državnih zakonâ, i vjerskih praksi vezanih uz nužnost virtualne stvarnosti… Danas je to još uvijek nova tehnologija koja nije rasprostranjena u svakodnevici opće javnosti. Ali, primjetite kako ovih dana raste potražnja za online kupovinom i poslovanjem od kuće putem interneta. Ako ova mjera društvenog udaljavanja potraje, vjerojatno će mnoga poduzeća propasti, upravo jer ne postoje virtualno. U svojem krajnjem obliku, virtualna stvarnost zahtijeva receiver na čelu (ispred očiju) i kontroler (u ruci). No, to nije jedini oblik virtualne stvarnosti.
U antičko vrijeme u koje je nastala Knjiga Otkrivenja, koja spominje ‘žig zvijeri na čelu i desnici,’ unošenje podataka se (kao i danas) činilo slušanjem, gledanjem, kušanjem, i njušenjem; ali se (za razliku od danas) odašiljanje podataka većem broju ljudi i udaljenim ljudima vršilo desnicom (nije bilo radija ni televizije, nego se na daljinu komuniciralo isključivo pisanjem).
Kako bi interakciju u virtualnoj stvarnosti putem interneta opisao autor iz tog doba? Tu pojavu bi teško opisao i netko iz 19. stoljeća, što nije tako daleko, a pogotovo netko tko proročanstvo piše preko dvije tisuće godina prije njegovog ispunjena. Nije li moguće da je apostol Ivan (autor Knjige Otkrivenja) kao jednu od najvećih zalâ ovoga svijeta, od njegovog nastanka, vidio upravo virtualno ‘življenje’ što uključuje i bogoslužje Božjeg naroda?
Dakle…
da ne bi bilo zabune…
ne tvrdim da je internet od sotone, niti da je virtualna interakcija žig zvijeri.
Samo se pitam.
Ne želim reći da su pastori koji propovijedaju online u grijehu (pa, i moje su propovijedi dostupne na Youtubeu).
Samo razmišljam.
A, da stvarno ne bi bilo nesporazuma, nemam ništa protiv da se održavaju virtualne propovijedi i slavljenje Boga glazbom, ali ipak smatram da to ne bismo trebali zvati bogoslužjem. To je riječ koja označava nešto drugo.
P.S. Za više o temi važnosti sastanaka lokalne crkve i pitanjima poput toga može li jedna crkva imati više bogoslužja ili se sastajati na više lokacija (kampusâ), proučite što o tome piše Jonathan Leeman (iz organizacije 9Marks). Znam da imate internet i siguran sam da imate vremena.
… ja bih mogao ponovo početi pisati. Uvik kontra.
Javite se u komentarima…
Teo(b)logija 