Virtualno bogoslužje = više virtualno, manje bogoslužje

Prije svega, želim da svakom čitatelju ovog teksta bude jasno da ovo nije moja osuda onih koji razmišljaju ili rade drugačije od mene (kako ću izložiti u ostatku teksta). Jasno mi je da mnogi crkveni vođe (pastori, starješine), u ovo vrijeme koje se čini kao da je bez presedana, donose odluke pod pritiskom nepoznatog i straha (njihovog i onog u ljudima nad koje su postavljeni kao osobe s autoritetom), te pod pritiskom vremena koje neumoljivo stupa bez usporavanja tempa. ‘Nemamo puno vremena i trebamo brzo djelovati’ — čini se da je slogan ovih dana.

Reakcija je uvijek sporija od akcije

Na određeni način, ovo doista jest situacija bez presedana, iako se Božji narod i ranije susretao s epidemijama i globalnim krizama drugačije vrste. Narav naše svakodnevice u svakom je pogledu potpuno drugačija od života naših predaka. Internet, kao sredstvo globalne interakcije, promijenio je sve, mnogo više nego što je to učinio izum struje ili parnog stroja prije toga.

Baš na primjeru interneta se vidi istinitost aksioma koji je podnaslov ovog dijela članka. Akcija je uvijek bolja od reakcije, jer reakcija reagira. Ona je uvijek u podređenom položaju. U poslovnom svijetu kojim dominira internet, najvažnije je biti prvi. U uličnoj tučnjavi, ako prvo primiš iznenadni udarac, vjerojatno nećeš imati prilike uzvratiti.

Iako nisam epidemiolog niti stručnjak za krizna postupanja, čini mi se da je najveći problem u državnim potezima prema suzbijanju ove epidemije u našoj zemlji upravo reagiranje. Umjesto da su napravljeni određeni koraci, pravovremeno i drastično, još uvijek se borimo s ovim virusom jer je svaki dan drugačiji plan. Jedan dan se mjere postrožuju, drugi se ublažuju. Ključne osobe reagiraju na ponašanje (neodgovornih) pojedinaca i na pritiske raznih interesnih skupina (sindikata, udruga, itd.).

Sastanak bez sastanka

Da ne duljim previše o tematici suzbijanja epidemije, vratimo se na temu virtualnog bogoslužja. Po naslovu članka bi vam trebalo biti jasno da ovim tekstom želim potaknuti na propitkivanje ispravnosti nazivanja ovoga što mnoge crkve i pojedini kršćani u ovo vrijeme rade pomoću raznih aplikacija (npr. Skype, Zoom)  i internetskih platformi (npr. Youtube, Facebook) imenom ‘bogoslužje.’ Ponovo, ističem da ne osuđujem niti napadam nikoga. Samo radim ono što mi je, kao pastoru/teologu, i posao — propitkujem praksu i iskustvo u svjetlu Božje zapisane objave, te promišljam o dubljim implikacijama.

Bez pretjeranog ulaženja u sitne detalje definiranja bogoslužja, ono je prije svega sastanak vjernikâ u svrhu štovanja Boga. Već i sâmo ime ‘bogoslužje’ (u nekim krugovima: ‘bogoštovlje’) otkriva toliko. Prema tome, kada govorimo o ‘virtualnom bogoslužju,’ počinjamo logičku pogrešku i spominjemo sastanak bez sastanka.

Za razumijevanje ograničenosti virtualnog, dovoljno je zamisliti poljubac preko bilo koje od danas popularnih aplikacija. To, jednostavno, nije to.

Prije samo dva mjeseca, za osobu koja iz udobnosti svojeg doma gleda prijenos redovnog bogoslužja neke crkve, ili snimku istog, ne bismo (s pravom) nikako rekli da ‘prisustvuje’ sastanku lokalne crkve. Takva osoba možda uživa mnoge blagoslove, koje joj današnja tehnologija omogućuje, ali njoj nedostaje mnogo toga.

Korporativno (zajedničko) štovanje nije isto što i individualno, tj. privatno.

Velik broj novozavjetnih zapovijedi upućenih vjernicima je nemoguće ispuniti bez prethodnog ispunjavanja preduvjeta koji glasi “Kad se sastajete…” (1. Kor. 14:26). Budući da je crkva tijelo kojem je Krist glava, odvojenost se u Novom zavjetu smatra značajnim problemom.

Prije dva mjeseca, za Skype poziv ili Zoom sastanak, ili bilo što slično tome, ne bismo rekli da je druženje. Možda bismo rekli da smo se vidjeli, ali ne i da smo imali zajedništvo. Virtualno to ne omogućuje. Ono olakšava udaljenost i, na prvi pogled, rješava usamljenost. No, s druge strane, čovjek koji sjedi sam u sobi dok gleda i sluša digitalnu projekciju licâ ljudi koje voli (a ne može ih osjetiti dodirom niti njuhom), na određeni je način još usamljeniji, zar ne? Virtualno nije stvarno.

Hram kao Božji dom

Kada je (i u Starom i u Novom zavjetu) uništen Hram u kojem je Božji narod štovao Boga, bogoslužje se nije preselilo u privatne domove. Ono je (privremeno) prestalo. Ispravno razumijevanje Božje suverene kontrole čak i nad time, odašiljalo je poruku — Bog je zaustavio štovanje sebe.

Naravno, novi savez je doveo do nečeg potpuno drugačijeg. Kršćansko štovanje je, samo po sebi, duhovna stvarnost koja nema fizičku zgradu u kojoj opipljivi svećenik prinosti tjelesne žrtve. Sve to su zapravo i bile slike duhovnih i većih stvarnosti (za više o toj temi, proučite Poslanicu Hebrejima). Naš hram je naše tijelo (i doslovno individualno i simboličko zajedničko), naš svećenik je vječno prisutan u duhovnim prostorima, naša žrtva je duhovna (prinesena jednom zauvijek), naš zakon je upisan u srcu, itd.

Nekoliko pojedinaca, iako se virtualno vide i čuju, nisu sabrano Kristovo tijelo čiji pojedini dijelovi umiru sebi da bi služili drugima i slavili Boga.

Ekstremni problem ‘virtualnog bogoslužja’ je euharistijsko slavlje, odnosno — obred Večere Gospodnje. Blagovanje kruha i vina, pri kojem svaki sudionik uzima te simbole zasebno, potpuno je strano novozavjetnom konceptu sudjelovanja brojnih članova u uzimanju jednog kruha (“Jer mi, mnogi, jedan smo kruh, jedno tijelo. Ta svi smo dionici jednoga kruha;” 1.Kor.10:17). Čak ni praksa za koju znam da se odvijala i prije ove krize, u kojoj pastor kruh i vino donese u dom osobe koja je (npr. zbog bolesti ili staračke nemoći) izostala sa redovnog bogoslužja i tako s njom ponovi taj obred nasamo, nema smisla. Razumijem sentimentalnost toga, ali to šalje krivu poruku.  Kruh i vino nemaju nikakvu mističnu silu (barem tako trebaju vjerovati protestanti i evanđeoski kršćani), odvojeno od simbolike zajedničkog uzimanja. Izostanak s bogoslužja i treba boljeti.

Teorija zavjere, moj doprinos

Nisam teoretičar zavjere. Kada sam prije više godina čuo da je internet od sotone, jer www (world wide web) predstavlja broj 666 (jer, na hebrejskom jeziku, slovo vav [w] označava broj 6, što jest istina), nisam tome pridavao previše pažnje. Već prije toga sam čuo i teoriju da je osobno računalo kip zvijeri (kojem se klanjamo, dok pogled naizmjenično spuštamo na tipkovnicu i dižemo na zaslon).

No, svjestan da ću zvučati sumanuto, razmišljam o mogućnosti da je ‘žig zvijeri’ zapravo skup ideja, državnih zakonâ, i vjerskih praksi vezanih uz nužnost virtualne stvarnosti… Danas je to još uvijek nova tehnologija koja nije rasprostranjena u svakodnevici opće javnosti. Ali, primjetite kako ovih dana raste potražnja za online kupovinom i poslovanjem od kuće putem interneta. Ako ova mjera društvenog udaljavanja potraje, vjerojatno će mnoga poduzeća propasti, upravo jer ne postoje virtualno. U svojem krajnjem obliku, virtualna stvarnost zahtijeva receiver na čelu (ispred očiju) i kontroler (u ruci). No, to nije jedini oblik virtualne stvarnosti.

U antičko vrijeme u koje je nastala Knjiga Otkrivenja, koja spominje ‘žig zvijeri na čelu i desnici,’ unošenje podataka se (kao i danas) činilo slušanjem, gledanjem, kušanjem, i njušenjem; ali se (za razliku od danas) odašiljanje podataka većem broju ljudi i udaljenim ljudima vršilo desnicom (nije bilo radija ni televizije, nego se na daljinu komuniciralo isključivo pisanjem).

Kako bi interakciju u virtualnoj stvarnosti putem interneta opisao autor iz tog doba? Tu pojavu bi teško opisao i netko iz 19. stoljeća, što nije tako daleko, a pogotovo netko tko proročanstvo piše preko dvije tisuće godina prije njegovog ispunjena. Nije li moguće da je apostol Ivan (autor Knjige Otkrivenja) kao jednu od najvećih zalâ ovoga svijeta, od njegovog nastanka, vidio upravo virtualno ‘življenje’ što uključuje i bogoslužje Božjeg naroda?

Dakle…
da ne bi bilo zabune…
ne tvrdim da je internet od sotone, niti da je virtualna interakcija žig zvijeri.
Samo se pitam.

Ne želim reći da su pastori koji propovijedaju online u grijehu (pa, i moje su propovijedi dostupne na Youtubeu).

Samo razmišljam.

A, da stvarno ne bi bilo nesporazuma, nemam ništa protiv da se održavaju virtualne propovijedi i slavljenje Boga glazbom, ali ipak smatram da to ne bismo trebali zvati bogoslužjem. To je riječ koja označava nešto drugo.

 

P.S. Za više o temi važnosti sastanaka lokalne crkve i pitanjima poput toga može li jedna crkva imati više bogoslužja ili se sastajati na više lokacija (kampusâ), proučite što o tome piše Jonathan Leeman (iz organizacije 9Marks). Znam da imate internet i siguran sam da imate vremena.