Crkva koja ne moli je crkva koja ne voli. Ljubav koju osjećamo prema izgubljenim dušama koje srljaju u propast, kao i prema braći i sestrama čije svakodnevne potrebe za božanskom milošću su velike i brojne, a pogotovo prema našem nebeskom Ocu, trebala bi nas nukati na redovito pristupanje prijestolju Svemogućeg.
Gospodin Isus nije nejasan u svojim uputama svojim učenicima glede molitve. Molitva nije opcionalna, prepuštena osobnom izboru. Rekavši “kad molite…” umjesto “ako molite…”, Krist je pretpostavljao da će molitva biti pravilo, a ne iznimka.
Siguran sam da je malo kršćana koji bi mogli to zanijekati. Vjerojatno sve evanđeoske crkve u našoj zemlji imaju nekakav molitveni sastanak. Nedjeljna bogoslužja bez iznimke započinju javnom pastoralnom molitvom. Bez sumnje, svatko od nas ima i privatne molitve— ujutro, navečer, prije jela, itd. No, kad ste zadnji put molili na koljenima?
Naravno, Bogu je u molitvi važniji stav srca, nego izvanjski oblik pobožnosti. Ali, što pokazuje stav poniznosti bolje od klečanja? Ako je Bog naš kralj kojem pristupamo sa zamolbama, klečeća molitva bi trebala biti sasvim normalna.
Praksa klečanja u molitvi je sasvim biblijska. U nastavku ćemo sagledati klečanje kao općeniti stav štovanja i podložnosti. Nakon toga ćemo se okrenuti na Isusovu praksu molitvenog klečanja, kao i na apostolski primjer istog.
Prije svega, potrebno je istaknuti da Psalam 95:6 poziva na klečanje kao odavanje počasti Bogu kao stvoritelju koji ima vlast nad nama: “Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori!”
Prijašnje civilizacije, prije dolaska demokracije, jasno su znale da pred kralja nije moguće doći nonšalantno. Boravak u prisutnosti kralja često je započinjao na koljenima.
Metafora Boga kao kralja, dovoljno je jasna i opširno izražena u Svetom Pismu, da nije potrebno dokazivati da bi se Kristovi sljedbenici trebali smatrati podanicima Kralja nad kraljevima. Sâma titula Krist, svoje korjene ima u starozavjetnom pojmu Pomazanika—vladara i u građanskom i u vjerskom smislu.
Poznati odlomak koji zorno prikazuje Božje pravo na štovanje i našu obvezu da ga veličamo, pa čak i onda kada je to zabranjeno, nalazimo u Knjizi proroka Daniela 6:10.
Zatočen u stranoj zemlji, potčinjen pod vlašću poganskog kralja, kada je čuo za kraljev nepromjenjivi proglas kojim se zabranjuje štovanje ikoga osim sâmog kralja, Daniel je, kao Božji čovjek, “tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek činio.” Dio Danielovog uzornog karaktera obuhvaća i njegovu redovnu praksu klečećeg moljenja.
Činjenica da ga je Bog, kao odgovor na njegovo ponašanje, izbavio iz ralja gladnih lavova nas oduševljava i nadahnjuje, no nužno je primjetiti klečanje kao religijsku praksu tog starozavjetnog sveca, a možda bi čak bilo dobro i oponašati ju.
Razmišljanje o Kristu kao utjelovljenom bogočovjeku sa sobom donosi određenu razinu zbunjenosti (npr. kome se Isus moli, kad se moli Bogu, ako je on Bog?). Skladno tome, neobično je vidjeti da Krist kleči u molitvi. Ipak, on je to često činio, kako nam je istaknuto u brojnim odlomcima četiriju evanđelja.
Na primjer, Luka 22:41 navodi da se Isus povukao na osamu od mnoštva, odvojio od svojih apostola, i u privatnosti “pade na koljena pa se molio.” Dva retka ranije (22:39), evanđelist ističe da je ovakva molitva bila Isusov običaj.
Klečeći položaj ne iznenađuje, ako uzmemo u obzir sadržaj ove Isusove molitve. Prije odlaska na križ, Isus moli Oca da ga ta patnja mimoiđe, ali svoju volju podređuje njegovoj. Činjenica da je to izrekao na koljenima, dodatno pojačava i ilustrira njegovu spremnost da posluša.
Bez sumnje, Isusovim prvim učenicima klečanje u molitvi nije bilo strano. Kao dobri židovski vjernici, ugledali su se na ranije uzore, poput Daniela. Osim toga, imali su i jedinstvenu priliku da od sâmog Krista nauče kako moliti—ne samo sadržajno, nego i položajno.
Zbog toga, vrlo lako je vidjeti da su, u raznim prigodama, apostoli Bogu pristupali moleći se na koljenima. Novi zavjet izvještava o barem četiri vrste situacija u kojima su apostoli i drugi kršćani molili na koljenima.
1) Prvo, oni su to činili privatno, kao što vidimo u Djelima apostolskim 9:40, gdje čitamo: “Petar sve istjera van, kleknu, pomoli se…” i nakon toga podigne djevojku iz mrtvih.
2) Nadalje, oni su to činili i privatno s drugim vjernicima. Apostol Pavao, nakon što je dao posljednje upute starješinama iz Efeza, “klekne te se zajedno sa svima njima pomoli” (Dj.20:36). Kontekst ukazuje da se ovo odvilo u nekoj kući. Molitva je, dakle, obavljena u prisutnosti drugih vjernika, ali sakrivena od očiju nevjernika.
3) Ipak, apostoli se nisu sakrivali, nego su u molitvi klečali i javno pred nevjernicima. Smrt apostola Stjepana, opisana je ovim riječima u Dj.7:60: “Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.” Iako već sljedeći redak spominje Savla kao jednog od onih koji su odobravali ovo ubojstvo, on tada još uvijek nije bio kršćanin. Odlomak ne spominje druge vjernike, i vrlo je vjerojatno da nisu bili prisutni, jer se radilo o smaknuću.
4) Na kraju, apostoli su na koljenima molili u javnosti i pred vjernicima i pred nevjernicima. Dok su Pavao i njegovi suradnici napuštali Milet na putu za Jeruzalem, dogodio se sljedeći oproštaj: “Ispratiše nas svi, sa ženama i djecom, do izvan grada. Na žalu klekosmo i pomolismo se” (Dj.21:5). Iako izvještaj ovu klečeću molitvu smješta izvan grada, ispravno je pretpostaviti da je gradska luka bila puna svakakvih ljudi—mornara, trgovaca, putnika, itd.
Iz ovih nekoliko primjera je vidljivo da je molitva na koljenima bila redovita praksa apostolâ i rane crkve. Bez sumnje, sklonost takvoj molitvi možemo objasniti situaciji u kojoj su se nalazili.
Prva progonstva kršćana su se događala jer su čvrsto inzistirali da je Kristova vlast veća i prioritetnija od cezarove. Krist je božanski kralj iznad zemaljskog cara. Ako su drugi klečali pred smrtnicima, logično je bilo da će crkva klečati pred Vječnim.
Osim toga, vjernik u očaju, najčešće moli na koljenima. Je li, možda to razlog zašto danas uglavnom ne molimo tako? Nitko nas ne želi smaknuti zbog vjere.
Crkve reformacijskog i puritanskog razdoblja, i u Europi i u Americi su bile jako slične današnjim rimokatoličkim crkvama u našoj zemlji, po tome što su štovatelji sjedili na drvenim klupama ispred kojih su bila tzv. klecala. To nam pokazuje da su bogoštovni sastanci vjernika uključivali i zajedničku molitvu na koljenima.
Brojne biografije i autobiografije utjecajnih kršćana iz tih razdoblja, povremeno spominju molitvu na koljenima—kako privatnu, tako i javnu. Kad god su bili progonjeni ili su imali osobne, unutrašnje patnje duše, reformatori i puritanci su se bacali na koljena i vapili Bogu za pomoć.
Također, nije teško pronaći sliku koja prikazuje puritance, bilo da je naslikana u to vrijeme ili kasnije, na kojoj barem jedna od prikazanih osoba nije u molitvi na koljenima.
Klečanje je, vjerujem, prije svega dobro za onoga koji to čini. Kad kleknemo, ne možemo ne osjetiti poniznost. Moliti možemo u raznim položajima, i svi od sljedećih su spomenuti na stranicama Božje Riječi — stojeći, sjedeći, pognute glave, ležeći. No, kako smo vidjeli gore, Biblija često spominje i klečanje, a čini mi se da je taj način molitve najviše zanemaren od svih ovih mogućih.
Klečanje govori nama o našoj bespomoćnosti i potpunom oslanjanju na milost onoga pred kime klečimo. Sâm čin spuštanja u klečeći položaj priprema naš um i naše srce za ono što slijedi.
Klečati dok molimo možemo na oba koljena, uspravljenog gornjeg dijela tijela (raširenih ruku, pogleda usmjerenog prema nebu; ili sklopljenih ruku, gledajući u tlo), ili sjedeći na svojim stopalima. Isto tako, klečanje je, naravno, moguće i na jednom koljenu. Takvo klečanje je dobro za kratke molitve ili za ljude kojima se teže spustiti u stav klečanja na oba koljena i iz njega se ustati.
Svijet u kojem živimo očajnički treba naše molitve. U to nema nimalo sumnje. Ljudi koji nas okružuju—u crkvama i izvan njih—također moraju vidjeti da Božji narod kleči pred svojim Stvoriteljem i Spasiteljem.
Mi sâmi se moramo podsjetiti da je pred svemogućeg, ali samilosnog, Boga najbolje stati na koljenima.❖
Teo(b)logija 