PROBLEMI SA SUVERENOM MILOŠĆU II. DIO

U nastavku prije svega želim razjasniti pojmove. Ne vjerujem da neobraćeni čovjek ima slobodnu volju, ali zato ima dvije stvari koje ljudi brkaju sa voljom: slobodni izbor i odgovornost. Iako prema Pismu čovjek nema slobodnu volju jer je rob grijeha on ima slobodu biranja ili izbora. On uvijek može i ima slobodu izbora između dviju mogućnosti ili opcija kao na primjer između života i Božjeg prokletstva prema Pnz 30:19. Isto tako svaki čovjek ima dvostruku odgovornost. Prva je da bira.

Uistinu čovjek ne može pobjeći od činjenice da mora izabrati između života i smrti. Ali onda nakon učinjenog izbora je odgovoran Gospodinu za ono što je izabrao. Dakle, čovjek ima slobodu birati i odgovoran je birati i odgovoran je za ono što je izabrao. Zato Božje riječ stalno poziva ljude na biranje između dva puta, dviju sudbina, dva životna stila, dva gospodara, dviju vječnosti.

Ali samo zato što Bog poziva čovjeka da bira ne znači da čovjek ima snagu ili sposobnost izabrati ono što je bolje kao na primjer vjera u evanđelje.

Problemi sa suverenom milošću

Osobiti problem ljudima predstavlja Božja milost koja je suverena u svojoj naravi. To znači da je Bog milostiv prema vlastitoj odluci i nahođenju. On nikome nije dužan pokazati milost, a ako i iskaže milost to ne znači da je dužan svakoj osobi iskazati milost u istoj mjeri da bude pravedno.

Takva suverena Božja milost je aktivna i djelatna. Ona nešto postiže, a prvenstveno je to spasenje grešnika. Kada Pavao u Ef 2:8 govori da smo spašeni milošću to ne znači da milost samo ponudila ili stvorila priliku za naše spasenje koja prije nije postojala nego da Bog u svom milostivom djelovanju je učinio sve kako bi spasio grešnike od paklene osude. Tu, naravno, leži cijeli problem jer dok mnogi s jedne strane zahvaljuju za milost, s druge su strane sablažnjeni kada shvate da takva milost nije nekakva opcija koji oni mogu izabrati ili odbaciti nego je to suvereno Božje djelovanje koje čini grešnika voljnim i spremnim na pokajanje i vjeru u Evanđelje.

Zašto bi osoba bila sablažnjena jer joj je Gospodin milostivo otvorio duhovne oči? Zbog najvećeg idola evanđeoskog kršćanstva koji se naziva „slobodna“ volja.

Problemi s Božjom milošću

Često opjevana, ali teško probavljiva je manje niti više nego Božja milost. Ono što bi morala biti najveća nada za čovječanstvo je često puta ljudima najveći kamen spoticanja. Razlozi variraju od samopravednosti na primjeru farizeja do ponosa koji najviše priječi ljudima razumjeti milost u pravom svijetlu. Božji prorok koji je imao problema s Božjom milošću je bio Jona. On je bježao od Božjeg poziva da propovijeda Božju riječ Ninivljanima, a razlog je bila, prema njegovim riječima u 4:2, milost. Nije htio ići u Ninivu jer je znao da će im Bog biti milostiv i da će im obratiti srca.

Ključno pitanje za razumijevanje poruke knjige o Joni je zašto je proroku smetala Božja milost prema Asircima? Zašto bi proroku smetala milost kada je svjestan da bez Božje milosti nema spasenja? Zašto bi Božji sluga pokušao bježati od Jahvine prisutnosti kada zna da je Gospodin sveprisutan? Zašto bi prorok odbio vidjeti kako Bog koristi njegovo propovijedanje da se tisuće obrate Gospodinu?

Evanđelje po Sucima

Davnih je dana Matija Vlačić Ilirik govoreći o pravilnom tumačenju biblijskog teksta, istaknuo važnost „skopa“. Skop nije samo kontekst nego šira slika. Razumijevanje šire slike i neprestano podsjećanje na pogled iz ptičje perspektive uvelike pomaže u točnom tumačenju teksta. Stoga, želim ponuditi još jedan skop ili širu sliku iz knjige Sudaca.

Evanđelje po Samsonu

Prije nešto manje od dvije tisuće godina dogodio se središnji događaj u povijesti čovječanstva – križ Isusa Krista. Isusov križ je os ljudske povijesti. Bilo je to masovno ubojstvo gdje je masa bila ubojica. Pa ipak Biblija nam jasno govori da križ nije slučajnost ili još jedna nepravda u nizu. To je Božji put do raja, vrata života, Kristova pobjeda nad grijehom i smrti umjesto onih koji će vjerovati u Njega po Božjoj milosti. Križ Isusa Krista se dogodio po nepromjenjivoj odluci Božjoj radi Kristove slave i spasenja grešnika.
Bog je odavno nagovijestio takvu sudbinu obećanog Mesije. Ponekad je to vidljivo u izravnim proroštvima, a ponekad tipološki. Jedan takav primjer nalazimo u životu Samsona. Kroz njegovu sudbinu Bog je oslikao prekrasno Evanđelje.

Osoba je evanđelje

Što je evanđelje? O čemu ili o kome govori poruka radosne vijesti? Možemo li objasniti što je evanđelje u jednoj rečenici? Vjerujem da je korisno razmišljati o tome i to najmanje iz dva razloga. Prvo, jednostavnost iziskuje jasnoću. Drugo, jednostavnost iziskuje preciznost. Stoga, ovo je moja definicija evanđelja: “evanđelje govori o tome tko je Isus, što je On učinio i tek onda kakve to ima veze s nama”. Dakle, prije svega osoba Isusa Krista je evanđelje ili radosna vijest. Evanđelje nije prvenstveno poruka o spasenju od grijeha niti je to poruka o nadi, a još manje o poruka o smislu života. To su više posljedice primjene evanđelja, ali poruka je veličanstvo i poniznost jedne osobe – Isusa Krista.

Zašto je to važno naglasiti? Jer ponekad brkamo što mora biti fokus našeg propovijedanja. Kušani smo govoriti o nadi u Isusu, o spasenju u Isusu, o smislu života u Isusu jer su to teme koje su zanimljive ljudima. Čini nam se da će ljudi lakše progutati osobu ako je ona zamotana u celofan ljudskih želja i iščekivanja. Pri tome bježimo od neizbježne činjenice da ljudi odbijaju evanđelje ne zbog blagoslova radosne vijesti nego zbog osobe – zbog svetoga Gospodina Isusa. Adam je davnih dana rekao Bogu da on želi eden i sve blagodati edenskog vrta, ali bez jedne osobe u blizini – Stvoritelja.

Pavao je imao isto iskustvo koje je opisao u 1 Kor 1:22-25. On je bio svjestan da Židovi traže znakove, a Grci mudrost. Pavao je isto tako znao da ga je Bog poslao propovijedati poruku koja je od samog starta bila osuđena na propast jer njen sadržaj bio odobojan i gnusan i Židovima i Grcima. Sadržaj je osoba – Isus i to razapeti. Gledano s ljudskog stajališta nema nikakve logike propovijedati upravo ono što ljudi ne žele čuti. Međutim, Pavao je odbio dati ljudima što oni traže nego im je govorio ono što oni trebaju čuti – radosnu vijest o razapetom Mesiji.

Naravno, uvijek možemo zamotati Isusa u neku manje odbojnu tematiku kako bismo navladali početno neprijateljstvo prema Božjoj poruci. Zašto ne predstaviti Isusa u kontekstu nade ili sigurnosti ili kvalitete života ili tome slično? To Pavao nije radio prema 1 Korinćanima. On je propovijedao razapetog Isusa. Znaimljivo je da nam Biblija govori da će Isus biti znak u Lk 2:34 te da je On mudrost  prema 1 Kor 1:30. Zašto onda Pavao nije predstavio Isusa u kontekstu tih dviju tematiku koje su bile od interesa za Židove i Grke? Židove žele znakove, a Isus je znak. Grci žele mudrost, a Isus je mudrost. Problem je u tome što obje strane ne žele sramotni križ i što on predstavlja. Isus i njegovo dostatno i dovršeno djelo na križu uvreda su čovjeku. Neki drugi Isus bio bi im prihvatljiv. Ali Isus Krist je bio na križu. Zato je On kamen spoticanja mnogima.

Ali je više nego očito da je taj Isus tema evanđelja. Osoba je prekrasna radosna vijest za neke i ta ista osoba je kamen spoticanja za mnoge prema Luki 20:18: “Tko god padne na ovaj kamen, razbit će se, a na koga god on padne satrt će ga”. Pitanje svima nama je što propovijedamo kada tvrdimo da propovijedamo evanđelje?

-MP-

 

ZANEMARIVANJE STVARANJA UNIŠTAVA EVANĐELJE

Koliko je nauk o stvaranju neophodan za evangeliziranje svijeta? Vjerujem na temelju Svetog Pisma da negiranje ili zanemarivanje nauke o biblijskom stvaranju zapravo uništava evanđelje. Postoji određena sklonost među evanđeoskim kršćanima da prihvaćaju razna tumačenja o stvaranju svijeta kako je opisano u Postanku 1 i 2. Nažalost sve manje je onih koji doslovno tumače i prihvaćaju zapis koji nalazimo u spomenutim odlomcima Božje riječi. No i unutar te grupe kršćana ima mnogih koji vjeruju Božjoj riječi, ali su skloni zanemarivati važnost izvješća o stvaranju vezano uz evangelizaciju. Takva sklonost je djelomično razumljiva s obzirom da mnogi vjernici nisu znanstveni stručnjaci i lako mogu biti obeshrabreni i zbunjeni kada ih se suoči s “znanstvenim” dokazima. Dapače, ima onih koji otvoreno odvajaju stvaranje i evanđelje kao dva biblijska učenja koja moga djelovati neovisno jedno o drugome. Popularni slogan – gledaj na Golgotu, a ne na stvaranje – ostavlja dojam da početak Biblije nema veliku važnost u propovijedanju Krista. Takav je zaključak moguće izvesti pod utjecajem modernog “evanđelja” gdje je Isus smisao života, rješenje, pomoć i tome slično, ali koje izbjegava ići u srž problema, a to je ljudski grijeh.
Za apostola Pavla, s druge strane, propovijedanje evanđelja je bilo nedjeljivo od propovijedanja stvaranja. Za Pavla negiranje ili zanemarivanje stvaranja je uništavalo evanđelje. To vidimo i u teoriji i u praksi apostola Pavla. U poslanici Rimljanima 1:18-23 vidimo da je Pavao optužio pogane da su na temelju stvaranja jasno uočili Božje postojanje i djelovanje, ali su odbili dati Bogu zahvalnost. Drugim riječima, Pavao kao dobar evangelizator nastoji ustanoviti odgovornost i krivnju svakog čovjeka pred Bogom. Jer jednom kada se dokaže da je grešnik kriv pred Bogom onda tek razapeti Krist ima smisla. U tom procesu optuživanja stvaranje je očito glavni svjedok protiv pogana koji nisu imali Božju pisanu objavu.
Isto nalazimo i u praksi apostola Pavla zapisanoj u Dj 17:23-31 gdje se u svojoj propovijedi pozvao na stvaranje kao na dokaz da su Atenjani svjesni postojanja Boga, ali da nisu marili za tu istina. I zbog toga su bili krivi. Dakle, nauka o stvaranju ima nezamjenjivo mjesto u propovijedanju evanđelja ako u evangelizaciji nastojimo ustanoviti krivnju i predstaviti rješenje koje je u Kristu Isusu.
Kratke primjene. Cilj nije da se kršćani beskonačno bave dokazivanjem da je biblijsko stvaranje uistinu istinito. Biblija govori o stvaranju i time je sve riješeno. No, nije niti cilj da zanemarujemo stvaranje ili ga negiramo. Upravo suprotno moramo prestati evangelizirati u ljudskoj mudrosti i početi primjenjivati metodu apostola Pavla opisanu primjerice u poslanici Rimljanima. Praktično pitanje za kraj je kada smo zadnji puta jednom ateisti ukazivali na krivnju i odgovornost pred Bogom na temelju stvaranja i stvorenog? Možda se čini neučinkovita metoda, ali vjerujem da pragmatizam ne bi smjela biti opcija za evanđeosko kršćanstvo. Dosljednost Bibliji je izraz koji najbolje mora opisivati našu praksu osobito u propovijedanju evanđelja Isusa Krista.

-MP-

ŠTOVANJE GOSPODINA ŠUTNJOM

                      Zvuči neobično, ali možda najbolji način štovanja Gospodina je upravo naša šutnja u Njegovoj prisutnosti. Uvriježeno je mišljenje da je bit štovanja naše izražavanje i davanje slave i časti Gospodinu. Kada štujemo Boga tijekom bogoslužja mi smo ti koji govorimo. Mi prinosimo žrtvu hvale naših usana kako nas uči Heb 13:15. Ali nam Propovjednik 4:17 daje još jednu dimenziju Bogu ugodnog štovanja, a to je naša šutnja: Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo. Priđi bliže da možeš čuti što Gospodin govori kroz svoju Riječ. Slušanje Božje riječi prethodi našim riječima. Slušanje pretpostavlja da prestanemo govoriti i da šutimo.
                   Propovjednik ovdje ne propisuje tijek bogoslužja, ali je očito da nas uči da moramo imati najprije stav slušanja Božje riječi prije nego mi progovorimo. On traži od nas dobru pripremu prije nego dolazimo štovati Gospodina, a ta priprema uključuje spremnost na slušanje. Kao što mnogi događaji započinju minutom šutnje u nečiju počast tako bi i naše štovanje moralo započeti šutnjom kada Bog najprije govori nama.
                   Skloni smo dolaziti pred Jahvu s velikim riječima i obećanjima, ali bi bilo mudrije da najprije budemo spremni čuti što On ima za reći prije nego se razbacujemo svojim riječima. Prop 5:1 nas u tom kontekstu savjetuje da ne naglimo sa svojim riječima. Mi zapravo nemamo što puno govoriti pred Bogom kad On sve zna i poznaje naše motive bolje nego mi. Mi moramo jako puno slušati i uzimati k srcu Božju riječ. Vjerojatno zato imamo dva uha i samo jedna usta.
Navodno je bio Martin Luther taj koji je rekao da je propovijedanje Božje riječi najuzvišeniji oblik štovanja jer tada Bog govori nama. Stoga iako je važno da otvaramo svoja usta na slavu Boga ipak je važnije da Bog govori nama i da mi šutimo i slušamo Njegovu svetu Riječ.
                  Farizej u Lk 18:9-14 je dobar primjer čovjeka koji nije šutio u Jahvinoj prisutnosti nego je žurio sa svojim riječima. Da je šutio i nastojao dobro čuti i razumjeti Božju riječ ne bio zadovoljan sobom i govorio o svojoj navodnoj pravednosti. On nije došao čuti što mu Bog ima za reći o njemu nego je nastojao uvjeriti Boga da je on poseban i bolji od drugih. On je zapravo štovao sebe zapakirano u štovanje Jahve. Taj se čovjek nije približio bliže da čuje Božju riječ nego da Bog čuje njegovu riječ samohvale. S druge strane je carinik koji je morao čuti Božju riječ jer kako bi se inače kajao zbog svojih grijeha. Ali je nakon toga prinio pravilnu žrtvu, a to je raskajano srce koje Gospodin nikada ne prezire.
                 Šutnja je zlato. Nije svejedno kako i kakvi dolazimo štovati Gospodina. Svi smo kušani i svi smo skloni površno i neozbiljno pristupiti toj svetoj dužnosti. Bog traži od nas da dođemo pripremljeni. Ali isto tako Bog traži od nas da razumijemo kakvo mu je štovanje ugodno. Petar je dobar primjer nanovo rođenog vjernika koji ima iskrenu želju srca da štuje Gospodina, ali koji je pri tome zaboravio da prije svega mora slušati. On je često puta brzao sa svojim riječima i kada je dobro rekao onda je bilo stvarno dobro, ali kada je loše rekao onda ga je Gospodin svrstavao u klasu sa sotonom.
                 Petar i mi moramo razumjeti pravu mjeru štovanja Gospodina koja započinje s čistim i naćuljenim ušima. Sve manje od toga Propovjednik naziva prinosom luđaka koji čak nije niti svjestan da njegovo štovanje nije ugodno Bogu. Bili bismo mudri kada bismo poslušali riječi Habakuka 2:20 – „ali je Jahve u svom svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred Njime“.

-MP-

Štovanje uskrslog Gospodina

Netko je rekao: križ je prazan, grob je prazan, prijestolje je zauzeto. Nadodao bih: konj je osedlan. Isus je ne samo uzvišen na tronu već se i uskoro vraća na bijelom konju. Stoga je nužno podsjetiti se kakvog Isusa štujemo. On je pravi Bog i pravi čovjek, Stvoritelj i Spasitelj svijeta, put istina i život, dobri pastir, uskrsnuće i život, svijetlo svijeta. On je Alfa i Omega, prvi i posljednji, On suvereno uzdržava svemir svojom riječju. On je suvereni Gospodar koji vlada nad svime i koji hoda među svijećnjacima odnosno crkvama. On voli, čisti i disciplinira svoju crkvu. On je suveren u spasenju grešnika po svojoj milosti i volji. Njegove oči proniču sve, noge su spremne na sud nad zemljom, Njegov glas je zaglušujući glas koji utišava sve ostale glasove. Iz njegovih usta izlazi dvosjekli mač odnosno Božja riječ. On odlučuje o sudbini svijeta i svakog čovjeka i ima apsolutno pravo na to jer sve što postoji Njemu pripada i zbog Njega i kroz Njega je stvoreno. On je ljubljeni, izabrani s kojim je Otac zadovoljan. On je žrtva pomirnica za naše grijeha, naša Pasha. On je naš veliki svećenik koji posreduje za nas. On je umro i On je uskrsnuo za naše opravdanje.
Svetac i začetnik života je umro zbog naše pobune i moralo biti nas biti sram. Ali sada je uskrsnuo i udaljio od nas našu sramotu da ga štujemo u slobodi njegove žrtve. Sve manje od ovoga nije Isus Biblije nego Isus stvoren na sliku i priliku čovjeka.
Zato se moramo čuvati od opasnosti da zapadnemo u idolopoklonstvo. U Izl 32:1-6 nalazimo da je Božji narod zapao u idolopoklonstvo na čelu s Aronom koji ga je morao voditi u pravom štovanju. Izraelci su napravili zlatno tele i štovali idol. Vanjština idolopoklonstva je kada se štovanje Jahve premjesti na štovanje nekog drugog objekta – osobe, stvari, pojave, filozofije. Sve može postati idol. Međutim srž problema nije bio u tome što su napravili i štovali zlatno tele nego što su Boga predstavili na krivi način. Naime, Izraelci nisu pri tome počeli štovati neko drugo božanstvo. Oni su i dalje štovali Jahvu, ali su jedinoga pravoga Boga sveli na kip teleta što vidimo u Izl 32:4-5. Kriva slika o Bogu je srž idolopoklonstva. Jahve na usnama, ali tele u srcu. To je bio Jahve kakvog su željeli. Zanimljivo, kriva slika o Bogu ih je odvela u želju za budu zabavljani – Izl 32:6.
Sproul je komentirao: „na prvom mjestu tele je sveta slika poganskih bogova u Egiptu. Stvarajući vlastito tele Izrael je svoju vjeru prilagodio svijetu oko njih. Njihova religija je sada bila relevantna. Imali su boga kojega su mogli kontrolirati. Tele nije dalo zakon niti zahtijevalo poslušnost. Nije bilo straha od srdžbe ili pravde ili svetosti. Tele nije moglo prekinuti njihovu zabavu i pozvati ih na sud.“ To je kriva slika Boga koji ih je izveo iz Egipta.
Mi danas ne radimo kipove i zlatnu telad, ali itekako možemo u svojim srcima i umovima suverenog Jahvu svoditi na razinu teleta. Možemo kao Izraelci govoriti o spasenju i o Jahvi, ali da to nije Bog koji nas je izveo iz našeg duhovnog Egipta. Stoga dvije jednostavne primjene. Narode Božji nemoj tražiti od svojih Arona, od svojih pastora, starješina da ti napravi zlatno tele i da te uvjeri da je to Jahve kad nije. Nemoj tražiti Isusa s kojim je čovjek zadovoljan. Nemoj tražiti Jahvu kojeg će ovaj svijet zavoljeti. Nemoj moliti za Boga koji će biti relevantan ovom svijetu. Jednog petka prije 2000 godina svijet je pokazao što misli o jedinom pravom Bogu –razapeo Ga je. Ne, vapaj Božjeg naroda mora biti isti kao onaj koji čitamo u Neh 8:1-2 – donesi Knjigu. Želimo poznavati Isusa.
S druge strane pastori, starješine moraju biti svjesne da nam Bog nije dao ovaj odlomak Pisma tek kao povijesnu zabilježbu. Bogu je stalo da Ga narod štuje kakav On je. U tom smislu svaki starješina/pastor je Aron koji predvode štovanje. Duhovni vođa ne smije narodu udovoljiti i napraviti mu zlatno tele. Njegova je dužnost i ljubav da otvori svake nedjelje Božju riječ i da prikaže Jahvu uzvišenog i suverenog na tronu. Neka Njegov glas – Biblija – poput šuma velikih voda zagluši svaki vapaj svijeta i crkve koji govori – napravi nam boga. Mi štujemo Boga Biblije.

– MP –