… svekolikom pučanstvu, da sam jučer od 18:00 do 23:00 bio na dva sastanka vjernikâ preko aplikacije Zoom. Eto. 😉
Kategorije
Kategorija: Društvo
Ako ste mlađi od petnaest godina, ovaj naslov vam vjerojatno neće biti poznat. Isto tako, ako ste stariji od 35. Rečenica dolazi iz televizijske emisije “Hugo,” koja je dio mojeg djetinjstva. Iskoristio sam rečenicu da bih istaknuo jedno teološko načelo: Ekstremi su rijetko ispravni. Isključiva predanost jednoj tvrdnji, uz sustavno odbacivanje njezine polarne protuvrijednosti, zatvara um i potencijalno vodi u zabludu.
Zbilja… što je s malim “Afrikancem”? Znate na kojeg mislim – na onog za kojeg nekršćani povremeno pitaju kršćane. Onog koji se pojavi u raspravama o Isusovoj isključivosti. Kršćanin kaže: “Čovjek može biti spašen samo ako vjeruje u Isusa,” a nekršćanin odgovara: “A što je s malim urođenikom koji živi u udaljenom selu usred Afrike, do kojeg poruka o Isusu nikada nije došla?”
Budući da nemam TV (iz praktičnih razloga, da ne pomislite da sam neki religijski ekstremist), a ovih dana mi je i pristup internetu drastično ograničen, za vijesti ovisim o lokalnom radiju kojeg slušam uglavnom u rijetkim trenucima kada se vozim autom. Neki dan sjedim na parkiralištu i čekam ženu da završi s kupovinom. Vijest dana je bilo otkriće nekakvog “Hikslbozona.” Tako sam čuo voditelja. Znanstvenici misle da su, nakon 35 godina istraživanja, otkrili “Božju česticu.”
Kategorije
Tko se boji vuka?
Ja se ne bojim vuka. Oni koji me poznaju malo bolje i znaju da volim kampirati, ponekad me pitaju ne bojim li se zmija, ili bilo koje druge životinje. Prije nego krenem s pravom temom ovog članka, dopustite mi da vam objasnim zašto se ne bojim vuka.
Ne znam kako da ovo ublažim, pa ću vam jednostavno priznati – nisam savršen. Moj život je daleko od savršenstva. Kad malo bolje razmislim, ne znam zašto sam to uopće i napisao. Onima koji me poznaju, ta činjenica je odavno poznata. Ako ste sa mnom progovorili makar i samo nekoliko rečenica, očito vam je da sam običan čovjek od krvi i mesa, prepun grijeha, mana i nedostataka.
Ipak, ovo nije isprika. Takav sam i s time ćete se morati pomiriti ako želite biti dio mog života. Naravno, to ne znači da neću raditi na poboljšanju svojeg karaktera, ali očekivati savršenstvo od mene jednostavno nije realno. U mojem ormaru nikada neće biti mjesta za aureolu. Ja nisam takva vrsta sveca. Grešnik sam i nema smisla nijekati to.
Zapravo, mislim da biste trebali obratiti još bolju pažnju na moje grijehe. Moji grijesi govore mnogo o meni, ali ne samo o meni. Pogled na moje grijehe reći će vam nešto i o Kristu.
Kaže Internet (a on zna sve) da je to rekao ili Josip Broz ili Vlatko Maček. Meni je svejedno. Onaj tko je ove riječi izgovorio, vjerojatno nije niti slutio koliko će njima oštetiti nas Balkance. Uzmite, na primjer, događaje od neki dan vezane uz napad hrvatskih navijača u Srbiji. Do toga je došlo vjerojatno zbog ovakvog mentaliteta.
Napad osuđujem jer je bio napad, a ne jer sam Hrvat. Moj stav prema srpsko-hrvatskim odnosima je drugačiji.
Do napada je, čini se, došlo jer su neki Srbi bili isprovocirani time što su neki Hrvati u Srbiji isticali hrvatska obilježja (zastave, “šahovnice,” itd.). Onda su ti Srbi rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama. Ali, nisu to rekli zato što su Srbi. Isto bi se dogodilo i da je situacija bila obrnuta – neki Hrvati bili bi jednako isprovocirani time što bi neki Srbi u Hrvatskoj isticali srpska obilježja. Onda bi ti Hrvati rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama.
No, ovaj članak nije o sportu, navijačima, niti ičemu sličnom.
Zašto mislimo da, ako svoje ne damo, automatski moramo tuđe odbijati? Ako sam ja ponosan na svoju zemlju, zašto bi to značilo da “pljujem” po drugoj zemlji/drugim zemljama?
No, ovaj članak nije niti o nacionalnostima, državama, niti ičemu sličnom.
Ovdje se radi o neslaganju. Točnije, radi se o teološkom neslaganju među kršćanima.
Naime, nedavno sam počeo pisati o svojim eshatološkim stavovima (o uzeću prije/poslije velikih nevolja), a neki dan sam najavio i pisanje o knjizi “Koliba.” Te dvije teme uvijek su me uvaljivale u rasprave s drugim kršćanima. Mnogi se ne slažu sa mnom. I to mi ne smeta. Ono što mi smeta je krivo razumijevanje neslaganja i posljedično postupanje u situacijama kada dva kršćanina imaju drugačija mišljenja.
Čini mi se da mnogi ne razumiju stupnjevitu narav teologije. Nije im jasno da nije svejedno glede čega se ne slažemo, te da nije isto ne slažemo li se oko jedne stvari ili neke druge.
Ovo što slijedi, pokušaj je razjašnjavanja tog pitanja (podjelu sam preuzeo od jednog brata, te ju jako malo prilagodio):
1) Doktrine povezane sa životom crkve – Ako se ne slažemo, nismo braća i ne možemo surađivati
– Nadahnuće i autoritet Sv. Pisma
– Trojstvo – narav svake osobe i njihov međuodnos
– Spasenje – tumačenje i primjena Kristovog djela
2) Doktrine povezane sa zdravljem crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, ali ne možemo surađivati
– Kvijetizam ili Pijetizam
– Prestanak karizmatskih darova ili njihov nastavak
– Kalvinizam ili Arminijanizam
– itd.
3) Doktrine povezane s praksom crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, i možemo surađivati
– Večera Gospodnja
– Eshatologija
– Nošenje vela
– itd.
U budućnosti, kada nastavim seriju članaka o velikim nevoljama i kada započnem seriju o “Kolibi,” imajte na umu ovu podjelu (usput: moj stav je da eshatologija spada u treću kategoriju, a mišljenje o “Kolibi” u prvu). Ne morate se slagati sa mnom. Moji argumenti nisu bezvezni, ali možda vas zaista neće zadovoljiti. Nema veze. Ja zbog toga neću gubiti san.
Samo nemojte razmišljati: “Svoje ne dam, tuđe neću.” Dan kada će se svi kršćani složiti glede svake doktrine, biti će dan Kristovog povratka. No, niti se ne moramo slagati glede svih stvari!
Nedavno sam razmišljao o jednoj rečenici koja mi je pala na pamet – “Propitkuj sve, istina to može podnijeti.” Zvuči kao dobar životni slogan. Time ne mislim da trebamo sumnjati u sve. Nisam post-modernist. Naprotiv, vjerujem u postojanje apsolutnih istina. Jednostavno, to znači da trebamo znati zašto vjerujemo to što vjerujemo. Ne slažeš se sa mnom glede velikih nevolja? Dobro! Nadam se da to nije samo zato jer su ti tako rekli, ili se tako vjerovalo u tvojoj crkvi već desetljećima, ili čak stoljećima. Ne slažeš se sa mnom glede “Kolibe”? Dobro. Nadam se da si usporedio/usporedila njezine tvrdnje s Biblijom (ako nisi, imati ćeš uskoro priliku).
Nekada se moramo složiti da se ne slažemo, rukovati se (barem virtualno), i nastaviti svojim putem, svjesni da će svatko polagati račune sâm za sebe.
Kada istaknem zastavu svoje zemlje, ne prezirem tvoju zemlju. Ako to ne znamo, nadrljali smo u Europskoj uniji. Kada ističem svoj stav, ne napadam tvoj. Ipak, ne možemo obojica/oboje biti u pravu.
Voli svoje! Znaj zašto voliš svoje! Tuđe ne odbacuj automatski!
Slažeš li se sa mnom?
Kategorije
Bio sam tamo…
Jedan od rijetkih dana kada hrvatski narod kuca jednim srcem, upravo je datum prošlog petka. Na obljetnicu pada grada Vukovara skoro svaki Hrvat ističe zastavu, pali svijeću, spominje Ovčaru, Sinišu Glavaševića ili nešto povezano s “gradom herojem.”
Vukovar je moj grad… ističem to da ne bi bilo zabune. Rođen sam u njemu i tamo sam proveo prvih 9 godina svojeg života. A onda je došao on… neprijatelj! Do tada, mislim da nisam niti znao što znači ta riječ, ali moje neznanje ubrzo se preobrazilo u živo iskustvo. U Vukovaru sam započeo djetinjstvo, u Vukovaru sam ga i završio, a da toga nisam odmah niti bio svjestan. Već sa 9 godina, rat je izbrisao dječačku nevinost koja se mogla razviti u meni.
Iako sam bio dijete koje nije imalo veze s politikom Jugoslavije i samostalne države Hrvatske, sve sam izgubio – kao jedna od brojnih žrtava hrvatske borbe protiv njega… neprijatelja!
Ipak, nešto sam i dobio. Izgubio sam prijatelje, i članove obitelji, i stan u kojem sam se do tada osjećao sigurno, i igralište na kojem sam se ranije samo igrao rata, i walkman kojeg sam obožavao, i BMX kojeg sam tek dobio… Ali, nešto sam ipak dobio.
Dobio sam mržnju. Iako ga nikad nisam vidio izbliza, mrzio sam njega… neprijatelja!
Ulazak u tinejdžerske godine tu je mržnju rasplamsao i postao sam neo-nacionalist. Umjesto likova iz Beverly Hillsa, na zidu moje sobe visile su slike Pavelića, Bobana, i Francetića. Volio sam ono što su predstavljali, jer su oni mrzili isto ono što sam i ja mrzio – njega… neprijatelja!
Dijelu mene, svake godine je drago što se cijela zemlja sjeća trenutaka kada mi je bilo najteže. Drugi dio mene osjeća sram.
Onaj dio koji se srami zapravo je dio koji je zbunjen sukobom dviju parola: Prva parola je “Bog i Hrvati!”, a druga je “Da se ne zaboravi!”
Hrvatski narod diči se svojim kršćanstvom. Junaci koji su nam slobodu zalili svojom krvi oko svojih vratova nosili su krunice. Kalendari su nam puni crkvenih blagdana. Ulice su nam pune raspelâ. Gradovi su nam puni svetaca zaštitnika. Usta su nam puna vjere. Srca su nam puna mržnje. Je li to samo meni čudno?
Nije li Krist, čiji smo navodno sljedbenici mi Hrvati, rekao: “Ljubite svoje neprijatelje” (Matej 5:44)? Ne moli li hrvatski narod gotovo svakodnevno “oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim”? Zar zaista želite da Bog vama oprosti onako kako ste vi oprostili njemu… neprijatelju? Hoće li vam tada uopće biti oprošteno?
Isus, kojeg navodno slijedimo kao narod, svojim je sljedbenicima ispričao prispodobu koja je objašnjavala Božji stav prema opraštanju (Matej 18):
Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama.Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.” “Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”
Ne bi li bilo bolje —možda čak i kršćanskije— sljedeće godine na 18.XI. umjesto “zapamtite Vukovar” pjevati “oprostite Vukovar”? Naime, nije li upravo naglasak na pamćenje i sjećanje proizvelo razne strahote Domovinskog rata? Kako to da smo se međusobno nazivali Ustašama i Četnicima, a to su pojmovi iz Drugog svjetskog rata? Je li zaista bolje pamtiti, nego opraštati?
Možda hrvatski narod ne zna opraštati, jer ni njima samima nije oprošteno. Možda nam je uslišeno ono što molimo u Očenašu – da primamo oproštenje onako kako ga dajemo. Možda hrvatski narod ne poznaje Krista onako kako tvrdi da ga poznaje. Možda hrvatski narod treba čuti i poslušati Radosnu vijest da samo po Kristovoj smrti mogu imati pristup Bogu i tako se preobraziti iz mrzitelja u štovatelje. Možda iz ovog odlomka treba obrisati svaku riječ “možda.”
Naime, jedino u Kristu možemo mi grešnici naći oproštenje. Jedino Krist oprašta i zaboravlja (Kološanima 2:12-14). Tu Kristovu “zaboravnost” ja sam iskusio. Više ne mrzim njega… neprijatelja, jer sam shvatio da on zapravo i nije neprijatelj. Neprijatelj sam bio ja. Božji neprijatelj, koji je milošću postao prijatelj.
Bio sam tamo… i ne želim se vratiti.
Teo(b)logija 