Prije svega želim istaknuti da svoje vjerovanje i djelovanje trebamo oblikovati kroz tumačenje Biblije, a ne po osjećajima i iskustvu. Prečesto se doktrina oblikuje upravo po modelu koji priznaje da “Biblija kaže x, ali nije valjda tako.” Uglavnom se tu radi o nepopularnim doktrinama, o kojima povremeno i ja pišem. Na primjer, u kršćanskim se krugovima opetovano čuje da “Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika,” iako biblijsko učenje jasno ističe da Bog mrzi bezbožnike (npr. Psalam 5:5). Na razne se načine pokušava zaobići jasno tumačenje ovakvih stihova, tako što se neki drugi stihovi vade iz konteksta i pretjerano naglašavaju. Svi, naravno, znamo da Biblija kaže: “Bog je ljubav” i “Bog je tako ljubio svijet…”
Kategorija: Pastoralno
Zbilja… što je s malim “Afrikancem”? Znate na kojeg mislim – na onog za kojeg nekršćani povremeno pitaju kršćane. Onog koji se pojavi u raspravama o Isusovoj isključivosti. Kršćanin kaže: “Čovjek može biti spašen samo ako vjeruje u Isusa,” a nekršćanin odgovara: “A što je s malim urođenikom koji živi u udaljenom selu usred Afrike, do kojeg poruka o Isusu nikada nije došla?”
“Velike Nevolje nisu Božji gnjev za sve sudionike”
Kada je razorni tsunami poharao Maleziju na sâm Badnjak prije nekoliko godina (2004.), ljudi su govorili: “Božji sud nad razvratnošću koja je tamo raširena.” Možda su bili u pravu, a možda i nisu. Ako ćemo tvrditi da je takvo razmišljanje ispravno, naići ćemo na veliki problem počnemo li razmišljati o događajima koji su se 11. srpnja 2001. odvijali u New Yorku. Može li ograničeni čovjek prosuditi što je Božji sud, a što teroristički čin? Netko bi mogao spremno doskočiti: “Tsunami je prirodna nepogoda kojom ljudi ne mogu upravljati, a napad na WTC su isplanirali ljudi.” U redu, to bi bilo primamljivo rješenje predstavljene dileme. Međutim, kada je nedavno tsunami razorio Japan, je li to bio Božji sud ili elementarna nepogoda? A kada je potres sravnio dio Los Angelesa 1994. godine, ili kada je Temza poplavila London 1928. godine, ili kada je isti grad poharao požar 1666. godine, itd.?
Načelo koje nam se nameće, glasi ovako: Nevolja ne gleda tko je tko. Elementarna nepogoda, pa čak i eksploziv religijskih ekstremista, ne diskriminira ni po kojem mjerilu. Smrt u takvim situacijama ubija i krive i nedužne, i ubojice i liječnike, i silovatelje i časne sestre, i psihopate i male bebe.
Kategorije
Tko se boji vuka?
Ja se ne bojim vuka. Oni koji me poznaju malo bolje i znaju da volim kampirati, ponekad me pitaju ne bojim li se zmija, ili bilo koje druge životinje. Prije nego krenem s pravom temom ovog članka, dopustite mi da vam objasnim zašto se ne bojim vuka.
Ovo je treći dio. Vidi prvi i drugi dio članka.
Pravo štovanje nije samo naš odaziv na ISTINU/SPOZNAJU BOGA, plodom naših usana, nego je:
2. Pravo štovanje i odaziv na ISTINU/SPOZNAJU BOGA, pokornim življenjem.
Kada izvršavamo Božju volju, njegovu Riječ mi štujemo Boga.
A da bismo mogli biti pokorni, poslušni Bogu, trebamo ga poznavati, trebamo poznavati istinu, koju nalazimo u njegovoj Riječi.
Ono što vjerujemo o Bogu, utjecat će na naše življenje. Spoznaja koja dolazi od Boga, vodi nas do pokornog, a ujedno i Bogu ugodnog života.
U prethodnom članku pisao sam o tome da postojimo kako bismo štovali Boga. Međutim, da bismo ga mogli dostojno proslaviti, trebamo ga duboko osobno poznavati. Nauk Biblije, drugim riječima teologija, oprema nas da možemo štovati Boga, kroz duboko osobno poznavanje Njega samoga.
Ako, kao kršćani, želimo ispuniti svoju životnu svrhu, trebamo znati što štovanje Boga uopće jest, ili što ono uključuje.
Ukoliko trenutno niste đaci ili studenti, prisjetite se vaših školskih dana. Vjerojatno ste maštali o tome što biste u životu željeli postati, koje zanimanje biste htjeli odabrati, ili što biste u životu željeli raditi. Vjerojatno su se vaše želje do onog dana kada ste trebali krenuti u srednju školu ili na studij nekoliko puta promijenile. Ipak, bez obzira na to koju srednju školu ili studij ste željeli upisati, trebali ste postići određenu razinu znanja koje ta škola zahtijeva.
Drugim riječima, ukoliko želite ostvariti svoj životni san, ono što želite, morate imati određenu razinu znanja.
Ne znam kako da ovo ublažim, pa ću vam jednostavno priznati – nisam savršen. Moj život je daleko od savršenstva. Kad malo bolje razmislim, ne znam zašto sam to uopće i napisao. Onima koji me poznaju, ta činjenica je odavno poznata. Ako ste sa mnom progovorili makar i samo nekoliko rečenica, očito vam je da sam običan čovjek od krvi i mesa, prepun grijeha, mana i nedostataka.
Ipak, ovo nije isprika. Takav sam i s time ćete se morati pomiriti ako želite biti dio mog života. Naravno, to ne znači da neću raditi na poboljšanju svojeg karaktera, ali očekivati savršenstvo od mene jednostavno nije realno. U mojem ormaru nikada neće biti mjesta za aureolu. Ja nisam takva vrsta sveca. Grešnik sam i nema smisla nijekati to.
Zapravo, mislim da biste trebali obratiti još bolju pažnju na moje grijehe. Moji grijesi govore mnogo o meni, ali ne samo o meni. Pogled na moje grijehe reći će vam nešto i o Kristu.
Kaže Internet (a on zna sve) da je to rekao ili Josip Broz ili Vlatko Maček. Meni je svejedno. Onaj tko je ove riječi izgovorio, vjerojatno nije niti slutio koliko će njima oštetiti nas Balkance. Uzmite, na primjer, događaje od neki dan vezane uz napad hrvatskih navijača u Srbiji. Do toga je došlo vjerojatno zbog ovakvog mentaliteta.
Napad osuđujem jer je bio napad, a ne jer sam Hrvat. Moj stav prema srpsko-hrvatskim odnosima je drugačiji.
Do napada je, čini se, došlo jer su neki Srbi bili isprovocirani time što su neki Hrvati u Srbiji isticali hrvatska obilježja (zastave, “šahovnice,” itd.). Onda su ti Srbi rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama. Ali, nisu to rekli zato što su Srbi. Isto bi se dogodilo i da je situacija bila obrnuta – neki Hrvati bili bi jednako isprovocirani time što bi neki Srbi u Hrvatskoj isticali srpska obilježja. Onda bi ti Hrvati rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama.
No, ovaj članak nije o sportu, navijačima, niti ičemu sličnom.
Zašto mislimo da, ako svoje ne damo, automatski moramo tuđe odbijati? Ako sam ja ponosan na svoju zemlju, zašto bi to značilo da “pljujem” po drugoj zemlji/drugim zemljama?
No, ovaj članak nije niti o nacionalnostima, državama, niti ičemu sličnom.
Ovdje se radi o neslaganju. Točnije, radi se o teološkom neslaganju među kršćanima.
Naime, nedavno sam počeo pisati o svojim eshatološkim stavovima (o uzeću prije/poslije velikih nevolja), a neki dan sam najavio i pisanje o knjizi “Koliba.” Te dvije teme uvijek su me uvaljivale u rasprave s drugim kršćanima. Mnogi se ne slažu sa mnom. I to mi ne smeta. Ono što mi smeta je krivo razumijevanje neslaganja i posljedično postupanje u situacijama kada dva kršćanina imaju drugačija mišljenja.
Čini mi se da mnogi ne razumiju stupnjevitu narav teologije. Nije im jasno da nije svejedno glede čega se ne slažemo, te da nije isto ne slažemo li se oko jedne stvari ili neke druge.
Ovo što slijedi, pokušaj je razjašnjavanja tog pitanja (podjelu sam preuzeo od jednog brata, te ju jako malo prilagodio):
1) Doktrine povezane sa životom crkve – Ako se ne slažemo, nismo braća i ne možemo surađivati
– Nadahnuće i autoritet Sv. Pisma
– Trojstvo – narav svake osobe i njihov međuodnos
– Spasenje – tumačenje i primjena Kristovog djela
2) Doktrine povezane sa zdravljem crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, ali ne možemo surađivati
– Kvijetizam ili Pijetizam
– Prestanak karizmatskih darova ili njihov nastavak
– Kalvinizam ili Arminijanizam
– itd.
3) Doktrine povezane s praksom crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, i možemo surađivati
– Večera Gospodnja
– Eshatologija
– Nošenje vela
– itd.
U budućnosti, kada nastavim seriju članaka o velikim nevoljama i kada započnem seriju o “Kolibi,” imajte na umu ovu podjelu (usput: moj stav je da eshatologija spada u treću kategoriju, a mišljenje o “Kolibi” u prvu). Ne morate se slagati sa mnom. Moji argumenti nisu bezvezni, ali možda vas zaista neće zadovoljiti. Nema veze. Ja zbog toga neću gubiti san.
Samo nemojte razmišljati: “Svoje ne dam, tuđe neću.” Dan kada će se svi kršćani složiti glede svake doktrine, biti će dan Kristovog povratka. No, niti se ne moramo slagati glede svih stvari!
Nedavno sam razmišljao o jednoj rečenici koja mi je pala na pamet – “Propitkuj sve, istina to može podnijeti.” Zvuči kao dobar životni slogan. Time ne mislim da trebamo sumnjati u sve. Nisam post-modernist. Naprotiv, vjerujem u postojanje apsolutnih istina. Jednostavno, to znači da trebamo znati zašto vjerujemo to što vjerujemo. Ne slažeš se sa mnom glede velikih nevolja? Dobro! Nadam se da to nije samo zato jer su ti tako rekli, ili se tako vjerovalo u tvojoj crkvi već desetljećima, ili čak stoljećima. Ne slažeš se sa mnom glede “Kolibe”? Dobro. Nadam se da si usporedio/usporedila njezine tvrdnje s Biblijom (ako nisi, imati ćeš uskoro priliku).
Nekada se moramo složiti da se ne slažemo, rukovati se (barem virtualno), i nastaviti svojim putem, svjesni da će svatko polagati račune sâm za sebe.
Kada istaknem zastavu svoje zemlje, ne prezirem tvoju zemlju. Ako to ne znamo, nadrljali smo u Europskoj uniji. Kada ističem svoj stav, ne napadam tvoj. Ipak, ne možemo obojica/oboje biti u pravu.
Voli svoje! Znaj zašto voliš svoje! Tuđe ne odbacuj automatski!
Slažeš li se sa mnom?
Kategorije
Kada je “ne” bolje od “da”
Opaska: Tekst koji slijedi djelo je gosta-autora, Sergeja Radoševića.
——————————————————————————————————–
Kad imam problem i molim za nešto, obično od Boga dobivam ovakve odgovore:
1. Da – dobijem ono što sam tražio.
2. Čekaj – kasnije dobijem ono što sam tražio.
3. Ne – ne dobijem ono što sam tražio.
Kada sam zapravo najviše ohrabren? Kada odgovor bude ne. Kada mi Bog ne dopusti da dobijem ono što sam tražio. Kada stvari ne idu onako kako sam planirao i htio. Kada jednostavno ne nalazim rješenje za problem. Pod normalnim okolnostima, to uopće ne bi bilo ohrabrenje, ali za mene je to veće ohrabrenje nego da mi Bog da ono što sam tražio. Zašto?
Jer taj NE podrazumijeva da Bog ima nešto drugo za mene od onoga što sam tražio.
A onda znam da će to drugo biti puno bolje. Zašto?
Jer moj Bog, moj Otac, zna što mi treba, i On zna točno što je za mene najbolje.
I kada mi Bog odgovori s ne, onda On zapravo govori:
“Ne, neću ti to dati, jer imam nešto puno bolje za tebe!
Samo se pouzdaj u Mene, i vidjet ćeš što ću učiniti u tvom životu!”
I zbog toga znam da moj nebeski Otac ima za mene dar, koje je za mene dobar. Bez obzira kako ja vidim situaciju, znam da je On može riješiti, jer On je svemogući Bog, kome ništa nije nemoguće. I znam da će On riješiti situaciju na najbolji način. I da će to savršeno obaviti.
Kada ne dobijem ono što sam tražio, onda znam da se jednostavno moram pouzdati u Njegovu dobrotu i milost, znajući da će sve ispasti bolje nego što sam mogao i zamisliti. Tada mogu s vjerom i pouzdanjem gledati kako moj Bog pokazuje svoju slavu, moć i dobrotu u mom životu i mojim problemima.
Kada se ne bih pouzdao u Boga, bio bih obeshrabren, jer sam najviše puta dobio ne kao odgovor. Ali znam da je moj Bog apsolutno suveren, svet, milostiv i dobar, i znam da, s pouzdanjem u Njega, svaki odgovor je dobar, jer je On dobar! A odgovor: “Ne” mi je najdraži, jer sam onda siguran da će u tom slučaju biti izvršena Njegova volja, a ne moja!
Teo(b)logija 