Arhiva Kategorije: Pastoralno

Bio sam tamo…

Jedan od rijetkih dana kada hrvatski narod kuca jednim srcem, upravo je datum prošlog petka. Na obljetnicu pada grada Vukovara skoro svaki Hrvat ističe zastavu, pali svijeću, spominje Ovčaru, Sinišu Glavaševića ili nešto povezano s “gradom herojem.”

Vukovar je moj grad… ističem to da ne bi bilo zabune. Rođen sam u njemu i tamo sam proveo prvih 9 godina svojeg života. A onda je došao on… neprijatelj! Do tada, mislim da nisam niti znao što znači ta riječ, ali moje neznanje ubrzo se preobrazilo u živo iskustvo. U Vukovaru sam započeo djetinjstvo, u Vukovaru sam ga i završio, a da toga nisam odmah niti bio svjestan. Već sa 9 godina, rat je izbrisao dječačku nevinost koja se mogla razviti u meni.

Iako sam bio dijete koje nije imalo veze s politikom Jugoslavije i samostalne države Hrvatske, sve sam izgubio – kao jedna od brojnih žrtava hrvatske borbe protiv njega… neprijatelja!

Ipak, nešto sam i dobio. Izgubio sam prijatelje, i članove obitelji, i stan u kojem sam se do tada osjećao sigurno, i igralište na kojem sam se ranije samo igrao rata, i walkman kojeg sam obožavao, i BMX kojeg sam tek dobio… Ali, nešto sam ipak dobio.

Dobio sam mržnju. Iako ga nikad nisam vidio izbliza, mrzio sam njega… neprijatelja!

Ulazak u tinejdžerske godine tu je mržnju rasplamsao i postao sam neo-nacionalist. Umjesto likova iz Beverly Hillsa, na zidu moje sobe visile su slike Pavelića, Bobana, i Francetića. Volio sam ono što su predstavljali, jer su oni mrzili isto ono što sam i ja mrzio – njega… neprijatelja!

Dijelu mene, svake godine je drago što se cijela zemlja sjeća trenutaka kada mi je bilo najteže. Drugi dio mene osjeća sram.

Onaj dio koji se srami zapravo je dio koji je zbunjen sukobom dviju parola: Prva parola je “Bog i Hrvati!”, a druga je “Da se ne zaboravi!”

Hrvatski narod diči se svojim kršćanstvom. Junaci koji su nam slobodu zalili svojom krvi oko svojih vratova nosili su krunice. Kalendari su nam puni crkvenih blagdana. Ulice su nam pune raspelâ. Gradovi su nam puni svetaca zaštitnika. Usta su nam puna vjere. Srca su nam puna mržnje. Je li to samo meni čudno?

Nije li Krist, čiji smo navodno sljedbenici mi Hrvati, rekao: “Ljubite svoje neprijatelje” (Matej 5:44)? Ne moli li hrvatski narod gotovo svakodnevno “oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim”? Zar zaista želite da Bog vama oprosti onako kako ste vi oprostili njemu… neprijatelju? Hoće li vam tada uopće biti oprošteno?

Isus, kojeg navodno slijedimo kao narod, svojim je sljedbenicima ispričao prispodobu koja je objašnjavala Božji stav prema opraštanju (Matej 18):

Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama.Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.” “Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”

Ne bi li bilo bolje —možda čak i kršćanskije— sljedeće godine na 18.XI. umjesto “zapamtite Vukovar” pjevati “oprostite Vukovar”? Naime, nije li upravo naglasak na pamćenje i sjećanje proizvelo razne strahote Domovinskog rata? Kako to da smo se međusobno nazivali Ustašama i Četnicima, a to su pojmovi iz Drugog svjetskog rata? Je li zaista bolje pamtiti, nego opraštati?

Možda hrvatski narod ne zna opraštati, jer ni njima samima nije oprošteno. Možda nam je uslišeno ono što molimo u Očenašu – da primamo oproštenje onako kako ga dajemo. Možda hrvatski narod ne poznaje Krista onako kako tvrdi da ga poznaje. Možda hrvatski narod treba čuti i poslušati Radosnu vijest da samo po Kristovoj smrti mogu imati pristup Bogu i tako se preobraziti iz mrzitelja u štovatelje. Možda iz ovog odlomka treba obrisati svaku riječ “možda.”

Naime, jedino u Kristu možemo mi grešnici naći oproštenje. Jedino Krist oprašta i zaboravlja (Kološanima 2:12-14). Tu Kristovu “zaboravnost” ja sam iskusio. Više ne mrzim njega… neprijatelja, jer sam shvatio da on zapravo i nije neprijatelj. Neprijatelj sam bio ja. Božji neprijatelj, koji je milošću postao prijatelj.

Bio sam tamo… i ne želim se vratiti.

Oglasi

Kršćansko savjetovanje (Knjiga izreka)

*Opaska: Ako više volite slušati, nego čitati, kliknite ovdje jer je tekst koji slijedi sažetak moje nedavne propovijedi.

Između mnogih ostalih praktičnih tema koje su obrađene u Knjizi Izreka nalazi se i savjetovanje[1]. Kao ključni stih moguće je koristiti Izreke 27:17 (HBD):

Željezo se oštri željezom, tako se čovjek oštri na drugome.

Osim ovog kratkog stiha koji skoro da i ne treba objašnjenje, Izreke mnogo govore o savjetovanju. Prvenstveno značenje povezano je s odnosima unutar savezne zajednice Izraela. Suvremena primjena tih mudrih uputa donosi 5 točaka o kršćanskom savjetovanju: Nužnost, namjeru, način, nagradu i natjecanje.

1) Nužnost savjetovanja nije opcionalno

  • Čovjek je stvoren da prima savjet, te nikada ne može biti istinski samostalan (v. Post. 2 i 3)
  • Izr. 14:12; 16:25; 19:3; 11:14; 15:22
  • hebrejska riječ prevedena “željezo” u 27:17 ista je koja se koristi za sjekiru u SZ-u (npr. Iza.10:34; 2.Kr.6:5; Prop. 10:10); u ovom retku pretpostavlja se da je željezo tupo, te da ga treba naoštriti; oštra sjekira se ne oštri
  • svakodnevno smo izloženi savjetovanju (kroz internet, TV, radio, novine, plakate, razgovore)
  • netko utječe na naš svjetonazor, sustav vrijednosti, moral, etiku… pitanje je samo: tko utječe?
2) Namjera savjetovanjane radi se samo o promjeni
  • Izr. 1:1-7 = Strah Gospodnji je krajnji i najviši cilj u savjetovanju
  • namjera savjetovanja je postizanje sličnosti Kristu
  • obična promjena ponašanja nije dovoljna, traži se promjena stava, razmišljanja i djelovanja – cjeolokupno posvećenje
  • prema izvorniku, “čovjek oštri lice prijatelja” – lice označava karakter, osobnost
  • svaki kršćanin je odgovoran raditi na svojem posvećenju, ali i na posvećenju ostalih vjernika
  • lokalna zajednica u kojoj nema savjetovanja, ili su svi savršeni, ili su slijepi, ili nema ljubavi!
3) Način savjetovanja – nekad daješ, nekad primaš
  • primanje savjeta (aktivno traženje): Izr. 15:14
  • davanje savjeta: 10:11a, 13a, 21a
  • jednim željezom oštri se drugo, ali se i drugim oštri prvo; oštrenje među ljudima je obostrano
  • u svakom razgovoru, vjernici igraju obje uloge: onu savjetnika i onu savjetovane osobe
  • kršćani trebaju više ciljano razgovarati o Bibliji i osobnim stvarima poput problema, kušnji, itd.
  • savjet treba tražiti prije donošenja odluke, i na taj način spriječiti problem, umjesto da se to radi kasnije, nakon što je šteta već počinjena
4) Nagrada savjetovanja – neizbježan blagoslov
  • Izr. 24:5,6; 13:20
  • kršćansko savjetovanje nije besmisleno, ono ima svrhu i neizmjernu korist
5) Natjecanje savjetovanja – nije svaki savjet jednak
  • Izr. 10:11; 14:7,8; 18:24; 15:7 (zanimljivo je da ovaj redak spominje srce nevjernika, a ne njegove usne – njihov savjet može se činiti ispravnim, ali proizlazi iz bezbožničkog srca)
  • “čovjek  oštri lice prijatelja” – podrazumijeva se odnos
  • ključni element savjetovanja je Božja Riječ (razlika između izricanja mojeg mišljenja i pružanja kršćanskog savjeta je uporaba Biblije)
  • mudar kršćanin je pronicljiv[2]

Bilješke:
[1] Za više o temi uporabe Biblije u kršćanskom savjetovanju, vidi ovaj članak.
[2] Za više o temi mudre pronicljivosti, poslušajte ovu propovijed.
Označeno , , ,

Štovanje uskrslog Gospodina

Netko je rekao: križ je prazan, grob je prazan, prijestolje je zauzeto. Nadodao bih: konj je osedlan. Isus je ne samo uzvišen na tronu već se i uskoro vraća na bijelom konju. Stoga je nužno podsjetiti se kakvog Isusa štujemo. On je pravi Bog i pravi čovjek, Stvoritelj i Spasitelj svijeta, put istina i život, dobri pastir, uskrsnuće i život, svijetlo svijeta. On je Alfa i Omega, prvi i posljednji, On suvereno uzdržava svemir svojom riječju. On je suvereni Gospodar koji vlada nad svime i koji hoda među svijećnjacima odnosno crkvama. On voli, čisti i disciplinira svoju crkvu. On je suveren u spasenju grešnika po svojoj milosti i volji. Njegove oči proniču sve, noge su spremne na sud nad zemljom, Njegov glas je zaglušujući glas koji utišava sve ostale glasove. Iz njegovih usta izlazi dvosjekli mač odnosno Božja riječ. On odlučuje o sudbini svijeta i svakog čovjeka i ima apsolutno pravo na to jer sve što postoji Njemu pripada i zbog Njega i kroz Njega je stvoreno. On je ljubljeni, izabrani s kojim je Otac zadovoljan. On je žrtva pomirnica za naše grijeha, naša Pasha. On je naš veliki svećenik koji posreduje za nas. On je umro i On je uskrsnuo za naše opravdanje.
Svetac i začetnik života je umro zbog naše pobune i moralo biti nas biti sram. Ali sada je uskrsnuo i udaljio od nas našu sramotu da ga štujemo u slobodi njegove žrtve. Sve manje od ovoga nije Isus Biblije nego Isus stvoren na sliku i priliku čovjeka.
Zato se moramo čuvati od opasnosti da zapadnemo u idolopoklonstvo. U Izl 32:1-6 nalazimo da je Božji narod zapao u idolopoklonstvo na čelu s Aronom koji ga je morao voditi u pravom štovanju. Izraelci su napravili zlatno tele i štovali idol. Vanjština idolopoklonstva je kada se štovanje Jahve premjesti na štovanje nekog drugog objekta – osobe, stvari, pojave, filozofije. Sve može postati idol. Međutim srž problema nije bio u tome što su napravili i štovali zlatno tele nego što su Boga predstavili na krivi način. Naime, Izraelci nisu pri tome počeli štovati neko drugo božanstvo. Oni su i dalje štovali Jahvu, ali su jedinoga pravoga Boga sveli na kip teleta što vidimo u Izl 32:4-5. Kriva slika o Bogu je srž idolopoklonstva. Jahve na usnama, ali tele u srcu. To je bio Jahve kakvog su željeli. Zanimljivo, kriva slika o Bogu ih je odvela u želju za budu zabavljani – Izl 32:6.
Sproul je komentirao: „na prvom mjestu tele je sveta slika poganskih bogova u Egiptu. Stvarajući vlastito tele Izrael je svoju vjeru prilagodio svijetu oko njih. Njihova religija je sada bila relevantna. Imali su boga kojega su mogli kontrolirati. Tele nije dalo zakon niti zahtijevalo poslušnost. Nije bilo straha od srdžbe ili pravde ili svetosti. Tele nije moglo prekinuti njihovu zabavu i pozvati ih na sud.“ To je kriva slika Boga koji ih je izveo iz Egipta.
Mi danas ne radimo kipove i zlatnu telad, ali itekako možemo u svojim srcima i umovima suverenog Jahvu svoditi na razinu teleta. Možemo kao Izraelci govoriti o spasenju i o Jahvi, ali da to nije Bog koji nas je izveo iz našeg duhovnog Egipta. Stoga dvije jednostavne primjene. Narode Božji nemoj tražiti od svojih Arona, od svojih pastora, starješina da ti napravi zlatno tele i da te uvjeri da je to Jahve kad nije. Nemoj tražiti Isusa s kojim je čovjek zadovoljan. Nemoj tražiti Jahvu kojeg će ovaj svijet zavoljeti. Nemoj moliti za Boga koji će biti relevantan ovom svijetu. Jednog petka prije 2000 godina svijet je pokazao što misli o jedinom pravom Bogu –razapeo Ga je. Ne, vapaj Božjeg naroda mora biti isti kao onaj koji čitamo u Neh 8:1-2 – donesi Knjigu. Želimo poznavati Isusa.
S druge strane pastori, starješine moraju biti svjesne da nam Bog nije dao ovaj odlomak Pisma tek kao povijesnu zabilježbu. Bogu je stalo da Ga narod štuje kakav On je. U tom smislu svaki starješina/pastor je Aron koji predvode štovanje. Duhovni vođa ne smije narodu udovoljiti i napraviti mu zlatno tele. Njegova je dužnost i ljubav da otvori svake nedjelje Božju riječ i da prikaže Jahvu uzvišenog i suverenog na tronu. Neka Njegov glas – Biblija – poput šuma velikih voda zagluši svaki vapaj svijeta i crkve koji govori – napravi nam boga. Mi štujemo Boga Biblije.

– MP –

Oglasi