Prije svega želim istaknuti da svoje vjerovanje i djelovanje trebamo oblikovati kroz tumačenje Biblije, a ne po osjećajima i iskustvu. Prečesto se doktrina oblikuje upravo po modelu koji priznaje da “Biblija kaže x, ali nije valjda tako.” Uglavnom se tu radi o nepopularnim doktrinama, o kojima povremeno i ja pišem. Na primjer, u kršćanskim se krugovima opetovano čuje da “Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika,” iako biblijsko učenje jasno ističe da Bog mrzi bezbožnike (npr. Psalam 5:5). Na razne se načine pokušava zaobići jasno tumačenje ovakvih stihova, tako što se neki drugi stihovi vade iz konteksta i pretjerano naglašavaju. Svi, naravno, znamo da Biblija kaže: “Bog je ljubav” i “Bog je tako ljubio svijet…”
Kategorija: Tumačenje Biblije
Zbilja… što je s malim “Afrikancem”? Znate na kojeg mislim – na onog za kojeg nekršćani povremeno pitaju kršćane. Onog koji se pojavi u raspravama o Isusovoj isključivosti. Kršćanin kaže: “Čovjek može biti spašen samo ako vjeruje u Isusa,” a nekršćanin odgovara: “A što je s malim urođenikom koji živi u udaljenom selu usred Afrike, do kojeg poruka o Isusu nikada nije došla?”
“Velike Nevolje nisu Božji gnjev za sve sudionike”
Kada je razorni tsunami poharao Maleziju na sâm Badnjak prije nekoliko godina (2004.), ljudi su govorili: “Božji sud nad razvratnošću koja je tamo raširena.” Možda su bili u pravu, a možda i nisu. Ako ćemo tvrditi da je takvo razmišljanje ispravno, naići ćemo na veliki problem počnemo li razmišljati o događajima koji su se 11. srpnja 2001. odvijali u New Yorku. Može li ograničeni čovjek prosuditi što je Božji sud, a što teroristički čin? Netko bi mogao spremno doskočiti: “Tsunami je prirodna nepogoda kojom ljudi ne mogu upravljati, a napad na WTC su isplanirali ljudi.” U redu, to bi bilo primamljivo rješenje predstavljene dileme. Međutim, kada je nedavno tsunami razorio Japan, je li to bio Božji sud ili elementarna nepogoda? A kada je potres sravnio dio Los Angelesa 1994. godine, ili kada je Temza poplavila London 1928. godine, ili kada je isti grad poharao požar 1666. godine, itd.?
Načelo koje nam se nameće, glasi ovako: Nevolja ne gleda tko je tko. Elementarna nepogoda, pa čak i eksploziv religijskih ekstremista, ne diskriminira ni po kojem mjerilu. Smrt u takvim situacijama ubija i krive i nedužne, i ubojice i liječnike, i silovatelje i časne sestre, i psihopate i male bebe.
Ovo je treći dio. Vidi prvi i drugi dio članka.
Pravo štovanje nije samo naš odaziv na ISTINU/SPOZNAJU BOGA, plodom naših usana, nego je:
2. Pravo štovanje i odaziv na ISTINU/SPOZNAJU BOGA, pokornim življenjem.
Kada izvršavamo Božju volju, njegovu Riječ mi štujemo Boga.
A da bismo mogli biti pokorni, poslušni Bogu, trebamo ga poznavati, trebamo poznavati istinu, koju nalazimo u njegovoj Riječi.
Ono što vjerujemo o Bogu, utjecat će na naše življenje. Spoznaja koja dolazi od Boga, vodi nas do pokornog, a ujedno i Bogu ugodnog života.
U prethodnom članku pisao sam o tome da postojimo kako bismo štovali Boga. Međutim, da bismo ga mogli dostojno proslaviti, trebamo ga duboko osobno poznavati. Nauk Biblije, drugim riječima teologija, oprema nas da možemo štovati Boga, kroz duboko osobno poznavanje Njega samoga.
Ako, kao kršćani, želimo ispuniti svoju životnu svrhu, trebamo znati što štovanje Boga uopće jest, ili što ono uključuje.
Ukoliko trenutno niste đaci ili studenti, prisjetite se vaših školskih dana. Vjerojatno ste maštali o tome što biste u životu željeli postati, koje zanimanje biste htjeli odabrati, ili što biste u životu željeli raditi. Vjerojatno su se vaše želje do onog dana kada ste trebali krenuti u srednju školu ili na studij nekoliko puta promijenile. Ipak, bez obzira na to koju srednju školu ili studij ste željeli upisati, trebali ste postići određenu razinu znanja koje ta škola zahtijeva.
Drugim riječima, ukoliko želite ostvariti svoj životni san, ono što želite, morate imati određenu razinu znanja.
Ne znam kako da ovo ublažim, pa ću vam jednostavno priznati – nisam savršen. Moj život je daleko od savršenstva. Kad malo bolje razmislim, ne znam zašto sam to uopće i napisao. Onima koji me poznaju, ta činjenica je odavno poznata. Ako ste sa mnom progovorili makar i samo nekoliko rečenica, očito vam je da sam običan čovjek od krvi i mesa, prepun grijeha, mana i nedostataka.
Ipak, ovo nije isprika. Takav sam i s time ćete se morati pomiriti ako želite biti dio mog života. Naravno, to ne znači da neću raditi na poboljšanju svojeg karaktera, ali očekivati savršenstvo od mene jednostavno nije realno. U mojem ormaru nikada neće biti mjesta za aureolu. Ja nisam takva vrsta sveca. Grešnik sam i nema smisla nijekati to.
Zapravo, mislim da biste trebali obratiti još bolju pažnju na moje grijehe. Moji grijesi govore mnogo o meni, ali ne samo o meni. Pogled na moje grijehe reći će vam nešto i o Kristu.
Kategorije
Tišina koja vodi u pakao
Prije točno mjesec dana Marko je pisao o šutnji pred Bogom kao o vidu štovanja. Poanta njegovog članka bila je važnost slušanja Boga prije ikakve druge radnje. Ipak, ta šutnja mora nakon nekog vremena prestati. Štovatelj treba šutjeti i slušati, ali ne smije ostati tih. Naime, u Knjizi proroka Sefanije nalazimo zanimljiv odlomak prema kojem bih se usudio tvrditi da šutnja vodi u pakao. Čovjek koji ne štuje Boga, zaslužio je osudu. Bog po proroku kaže (1:4-6):
Zamahnut ću svojom rukom protiv Jude, protiv svih stanovnika Jeruzalema. Istrijebit ću iz ovog mjesta Baalov ostatak i ime idolskih službenika zajedno sa svećenicima. S onima koji se na krovovima klanjaju nebeskoj vojsci istrijebit ću i one koji se klanjaju Gospodinu, ali se kunu i Milkomom, i one koji su otpali od Gospodina, i ne mare za nj. (HBD)
U ovom kratkom odlomku nalazimo Božje izricanje osude nad tri skupine ljudi.
Prva skupina sastoji se od ljudi koji očito štuju lažne bogove. Oni su idolopoklonici koji su “Baalov ostatak.” Njima prorok pripisuje ime “idolskih službenika.” Oni se klanjaju nebeskoj vojsci – mnoštvu bogova. Osuda nad takvima je jasno istaknuta diljem Svetog pisma.
Drugu skupinu čine oni koji se žele dodatno osigurati time što su svojem panteonu dodali i Jahvu. Oni štuju i lažne bogove, ali i pravog Boga. Oni se “klanjaju Gospodinu, ali se kunu i Milkomom.” Poput današnjih ekumenista, oni nisu isključivi. U njihovim očima, svako božanstvo ima pravo na štovanje, a svaka religija ima barem malo istine. Ipak, osuda je i nad takvima.
U trećoj skupini su oni koji ne štuju idole, ali ne štuju niti Jahvu. Oni su suprotne naravi od onih iz prethodne skupine. Prethodni nisu htjeli riskirati i zato štuju sve što se može štovati, kako ne bi propustili štovati nekoga tko zahtijeva štovanje. Ovi također ne žele riskirati i zato ništa ne štuju, kako ne bi zabunom štovali nekoga koga se ne smije štovati. Njihov stav je takav da jednostavno žele živjeti svoj život bez religije. “Ne traže Gospodina, i ne mare za nj.” Ako nekakav bog i postoji, oni nisu sigurni, i zato uopće ne štuju.
Sve tri skupine su navedene kao one nad kojima Bog izriče osudu, a razlog za to je jednostavan: Bog zahtijeva štovanje. On ga zaslužuje jer je Stvoritelj. Zapravo, razlog zašto čovjek postoji upravo je štovanje Jahve. Iako to nije vidljivo niti po jednom prijevodu Biblije (engleskom ili hrvatskom), s tom svrhom je Bog Adama postavio u Eden. Tu svrhu, zapisanu u Post. 2:15, moguće je umjesto “da ga obrađuje i čuva” prevesti “da ga štuje i bude mu poslušan.” Prvi izraz povezuje čovjeka s vrtom. Drugi ga povezuje s Bogom. Mogućnost takvog prijevoda istaknuli su rabin Cassuto (A Commentary on the Book of Genesis) i teolog Sailhamer (Genesis u The Expositor’s Bible Commentary), a nedavno ga je istaknuo i dr. Željko Gregor s Adventističkog teološkog fakulteta na teološkom simpoziju održanom ranije ove godine, kojem sam i sâm prisustvovao (zbornik radova je u pripremi za izdavanje).
Ukratko rečeno, čovjek je stvoren da štuje Boga. Bog je Adama stavio u Eden da mu bude poslušan i da ga štuje kao svog kralja. Radi toga, čak i čovjek koji ne štuje ništa zaslužio je osudu. Apostol Pavao je istaknuo da niti jedan čovjek pred Bogom nema izgovor, “jer kad spoznaše Boga [kroz njegovo stvorenje], ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe…” (Rim. 1:21).
Štovati idole je ludost. Štovati idole i Jahvu u isto vrijeme, još je veće bezumlje. Ipak, srž opačine sastoji se u manjku štovanja Jahve. Čovjek koji ne štuje Boga nego gleda djelo njegovih ruku, te čita i/ili sluša njegovu objavu u Bibliji, a ipak ostaje tih, umjesto da izgovara riječi hvale i slave, nikako se ne smije nadati da će vječnost provoditi uz Boga. Glavna radnja nakon Kristovog povratka biti će upravo štovanje. Oni kojima je štovanje Jahve strano za vrijeme ovog života, u vječnosti će biti potpuno lišeni te privilegije. Jao njima!
–MQP–
*Opaska: Ako više volite slušati, nego čitati, kliknite ovdje jer je tekst koji slijedi sažetak moje nedavne propovijedi.
Između mnogih ostalih praktičnih tema koje su obrađene u Knjizi Izreka nalazi se i savjetovanje[1]. Kao ključni stih moguće je koristiti Izreke 27:17 (HBD):
Željezo se oštri željezom, tako se čovjek oštri na drugome.
Osim ovog kratkog stiha koji skoro da i ne treba objašnjenje, Izreke mnogo govore o savjetovanju. Prvenstveno značenje povezano je s odnosima unutar savezne zajednice Izraela. Suvremena primjena tih mudrih uputa donosi 5 točaka o kršćanskom savjetovanju: Nužnost, namjeru, način, nagradu i natjecanje.
1) Nužnost savjetovanja – nije opcionalno
- Čovjek je stvoren da prima savjet, te nikada ne može biti istinski samostalan (v. Post. 2 i 3)
- Izr. 14:12; 16:25; 19:3; 11:14; 15:22
- hebrejska riječ prevedena “željezo” u 27:17 ista je koja se koristi za sjekiru u SZ-u (npr. Iza.10:34; 2.Kr.6:5; Prop. 10:10); u ovom retku pretpostavlja se da je željezo tupo, te da ga treba naoštriti; oštra sjekira se ne oštri
- svakodnevno smo izloženi savjetovanju (kroz internet, TV, radio, novine, plakate, razgovore)
- netko utječe na naš svjetonazor, sustav vrijednosti, moral, etiku… pitanje je samo: tko utječe?
2) Namjera savjetovanja – ne radi se samo o promjeni
- Izr. 1:1-7 = Strah Gospodnji je krajnji i najviši cilj u savjetovanju
- namjera savjetovanja je postizanje sličnosti Kristu
- obična promjena ponašanja nije dovoljna, traži se promjena stava, razmišljanja i djelovanja – cjeolokupno posvećenje
- prema izvorniku, “čovjek oštri lice prijatelja” – lice označava karakter, osobnost
- svaki kršćanin je odgovoran raditi na svojem posvećenju, ali i na posvećenju ostalih vjernika
- lokalna zajednica u kojoj nema savjetovanja, ili su svi savršeni, ili su slijepi, ili nema ljubavi!
3) Način savjetovanja – nekad daješ, nekad primaš
- primanje savjeta (aktivno traženje): Izr. 15:14
- davanje savjeta: 10:11a, 13a, 21a
- jednim željezom oštri se drugo, ali se i drugim oštri prvo; oštrenje među ljudima je obostrano
- u svakom razgovoru, vjernici igraju obje uloge: onu savjetnika i onu savjetovane osobe
- kršćani trebaju više ciljano razgovarati o Bibliji i osobnim stvarima poput problema, kušnji, itd.
- savjet treba tražiti prije donošenja odluke, i na taj način spriječiti problem, umjesto da se to radi kasnije, nakon što je šteta već počinjena
4) Nagrada savjetovanja – neizbježan blagoslov
- Izr. 24:5,6; 13:20
- kršćansko savjetovanje nije besmisleno, ono ima svrhu i neizmjernu korist
5) Natjecanje savjetovanja – nije svaki savjet jednak
- Izr. 10:11; 14:7,8; 18:24; 15:7 (zanimljivo je da ovaj redak spominje srce nevjernika, a ne njegove usne – njihov savjet može se činiti ispravnim, ali proizlazi iz bezbožničkog srca)
- “čovjek oštri lice prijatelja” – podrazumijeva se odnos
- ključni element savjetovanja je Božja Riječ (razlika između izricanja mojeg mišljenja i pružanja kršćanskog savjeta je uporaba Biblije)
- mudar kršćanin je pronicljiv[2]
Bilješke:
[1] Za više o temi uporabe Biblije u kršćanskom savjetovanju, vidi ovaj članak.
[2] Za više o temi mudre pronicljivosti, poslušajte ovu propovijed.
Teo(b)logija 