Arhiva Kategorije: Uncategorized

ŠTOVANJE GOSPODINA ŠUTNJOM

                      Zvuči neobično, ali možda najbolji način štovanja Gospodina je upravo naša šutnja u Njegovoj prisutnosti. Uvriježeno je mišljenje da je bit štovanja naše izražavanje i davanje slave i časti Gospodinu. Kada štujemo Boga tijekom bogoslužja mi smo ti koji govorimo. Mi prinosimo žrtvu hvale naših usana kako nas uči Heb 13:15. Ali nam Propovjednik 4:17 daje još jednu dimenziju Bogu ugodnog štovanja, a to je naša šutnja: Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo. Priđi bliže da možeš čuti što Gospodin govori kroz svoju Riječ. Slušanje Božje riječi prethodi našim riječima. Slušanje pretpostavlja da prestanemo govoriti i da šutimo.
                   Propovjednik ovdje ne propisuje tijek bogoslužja, ali je očito da nas uči da moramo imati najprije stav slušanja Božje riječi prije nego mi progovorimo. On traži od nas dobru pripremu prije nego dolazimo štovati Gospodina, a ta priprema uključuje spremnost na slušanje. Kao što mnogi događaji započinju minutom šutnje u nečiju počast tako bi i naše štovanje moralo započeti šutnjom kada Bog najprije govori nama.
                   Skloni smo dolaziti pred Jahvu s velikim riječima i obećanjima, ali bi bilo mudrije da najprije budemo spremni čuti što On ima za reći prije nego se razbacujemo svojim riječima. Prop 5:1 nas u tom kontekstu savjetuje da ne naglimo sa svojim riječima. Mi zapravo nemamo što puno govoriti pred Bogom kad On sve zna i poznaje naše motive bolje nego mi. Mi moramo jako puno slušati i uzimati k srcu Božju riječ. Vjerojatno zato imamo dva uha i samo jedna usta.
Navodno je bio Martin Luther taj koji je rekao da je propovijedanje Božje riječi najuzvišeniji oblik štovanja jer tada Bog govori nama. Stoga iako je važno da otvaramo svoja usta na slavu Boga ipak je važnije da Bog govori nama i da mi šutimo i slušamo Njegovu svetu Riječ.
                  Farizej u Lk 18:9-14 je dobar primjer čovjeka koji nije šutio u Jahvinoj prisutnosti nego je žurio sa svojim riječima. Da je šutio i nastojao dobro čuti i razumjeti Božju riječ ne bio zadovoljan sobom i govorio o svojoj navodnoj pravednosti. On nije došao čuti što mu Bog ima za reći o njemu nego je nastojao uvjeriti Boga da je on poseban i bolji od drugih. On je zapravo štovao sebe zapakirano u štovanje Jahve. Taj se čovjek nije približio bliže da čuje Božju riječ nego da Bog čuje njegovu riječ samohvale. S druge strane je carinik koji je morao čuti Božju riječ jer kako bi se inače kajao zbog svojih grijeha. Ali je nakon toga prinio pravilnu žrtvu, a to je raskajano srce koje Gospodin nikada ne prezire.
                 Šutnja je zlato. Nije svejedno kako i kakvi dolazimo štovati Gospodina. Svi smo kušani i svi smo skloni površno i neozbiljno pristupiti toj svetoj dužnosti. Bog traži od nas da dođemo pripremljeni. Ali isto tako Bog traži od nas da razumijemo kakvo mu je štovanje ugodno. Petar je dobar primjer nanovo rođenog vjernika koji ima iskrenu želju srca da štuje Gospodina, ali koji je pri tome zaboravio da prije svega mora slušati. On je često puta brzao sa svojim riječima i kada je dobro rekao onda je bilo stvarno dobro, ali kada je loše rekao onda ga je Gospodin svrstavao u klasu sa sotonom.
                 Petar i mi moramo razumjeti pravu mjeru štovanja Gospodina koja započinje s čistim i naćuljenim ušima. Sve manje od toga Propovjednik naziva prinosom luđaka koji čak nije niti svjestan da njegovo štovanje nije ugodno Bogu. Bili bismo mudri kada bismo poslušali riječi Habakuka 2:20 – „ali je Jahve u svom svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred Njime“.

-MP-

U početku bijaše riječ…

Previše blogova započinje s apologijom. Ljudi koji započinju blog po prvi put ili nastavljaju pisati nakon određenog predaha, ispričavaju se svojoj publici i objašnjavaju zašto je svijetu potreban još jedan blog. Zar to nije kao da se ispričavate što mislite? Ovaj blog neće započeti na takav način.

Prvi kršćanski blog započeo je riječima “U početku stvori Bog…” (Post. 1:1). U objavi koja se proteže kroz 66 knjiga Staroga i Novoga zavjeta, Bog je rasprostro svoj plan otkupljenja.

Ja sam teolog, kao i svi drugi ljudi, pa čak i ti. I luđak koji svojim usnama, protivno slutnji koja mu leži duboko u srcu, izgovara isprazne riječi: “Nema Boga” (Ps. 14:1),  time iskazuje svoje teološko uvjerenje.

“Cogito ergo sum” (Mislim, dakle jesam) riječi su kojima je Descartes dokazao svoje postojanje. Uz nadanje da mi ne bi zamjerio kada bi čitao ovo, malo bih izvrnuo njegove riječi i okoristio se njegovom pronicljivom kratkoćom, te skovao tvrdnju: “Mislim, dakle teolog sam.” Kao razumskim bićima svjesnima Boga (priznali to ili ne), te svjesnima sebe i svoje svjesnosti o sebi, s vremena na vrijeme san nam oduzimaju pitanja od velike važnosti. Ovaj blog nema odgovore na njih. Barem ne mudrošću njegovih autora. Ipak, radi odgovaranja na takva pitanja (koja je sâm i stavio u naša srca), Bog se objavio kroz Sveto Pismo. U danima koji slijede, autori ovoga bloga istraživati će tu nebesku riznicu mudrosti u potrazi za pitanjima koja ih muče, a pretpostavljaju da ih i vi dijelite s njima.

Na današnji dan, prije 494 godine, jedan je njemački redovnik također započeo blog. Čak i prije postojanja Facebook-a, nešto je napisao na tuđi zid. Zapravo, radi se o vratima crkve, ali nećemo cjepidlačiti. Taj njegov “post” započeo je Reformaciju. Između ostalog, Reformacija je potaknula povratak k izvorima – spisima Božje objave na izvornim jezicima.

Riječi iz naslova ovog članka, kojima započinje Evanđelje po Ivanu, razlog su zašto ovaj Blog postoji.

Prvo, ta “riječ” je Krist – krajnja objava živoga Boga. O njemu želimo pisati. Njega vam želimo približiti. Članci na ovome blogu prvenstveno će se baviti Evanđeljem, u njegovoj istovremenoj jasnoći i dubini, koliko god je u dosegu naših ograničenih sposobnosti.

Drugo, nije slučajno da se Bog čovjeku objavio kao Riječ. Od samoga početka, riječ je posredovala između Stvoritelja i Stvorenja. Riječ je stvarala; riječ je razdvajala (svjetlost od tame, kopno od vode…); riječ je objasnila čovjeku njegovu ulogu u vrtu; riječ je zametnula mržnju između grešnika i napasnika; riječ je pozvala Abrahama da od njega načini narod; riječ je poslala Mojsija da isti taj narod izbavi iz ropstva; riječ je objašnjavala Božje zahtjeve kroz zakon dân na vatrenoj gori; riječ je u govoru kojeg je stolar/rabin iz Nazareta izložio na jednoj drugoj gori objasnila pravo značenje tog zakona; riječ je tijelom postala i nastanila se među nama…

Bog želi komunicirati s čovjekom. Čovjek u komunikaciji koristi riječi. Prema tome, Bog koristi riječi.

Upravo zato, mi želimo koristiti riječi i pisati o Bogu, njegovom Mesiji (našem Spasitelju), te njegovoj Riječi, bez koje ne bismo poznavali niti Oca niti Sina.

Započevši na Dan Reformacije, nikako ne želim natuknuti da očekujem kako će ovaj blog okrenuti svijet naopako ili pokrenuti iskru nove reformacije (koliko god bih želio da Bog tako djeluje kroz njegove skromne sluge). Naprotiv, svjestan sam potrebe za realističnijim očekivanjima.

Ipak, netko mora pisati. Zašto to ne bismo bili upravo mi?

— MQP —