Cilj proučavanja Božje riječi je razumjeti pravi smisao i značenje biblijskog teksta. Nažalost, povijest je svjedok širokog raspona različitih tumačenja koji je rezultirao često upućenom primjedbom: “vi to tumačite tako, a oni onako.” Možemo li u ozračju relativizma i postmodernizma dokučiti koje je pravo značenje Biblije? Moje je uvjerenje da možemo, ali samo kroz primjenu jedine valjane i Bibliji dosljedne hermeneutike.
Hermeneutika je skup načela po kojima se vrši proces proučavanja i tumačenja Pisma. U vremenu hermeneutičke raznolikosti držim i vjerujem da je jedini ispravni skup načela onaj poznat pod imenom povijesno-gramatička metoda. Ovaj hermeneutički pristup jedini pruža mogućnost objektivnog otkrivanja autorove namjere za njegove prvotne slušatelje. On omogućava egzegetu (osobi koja proučava tekst) da prebrodi vremenski, jezični, kulturni i zemljopisni jaz između sebe i autora biblijske knjige. Takav pristup dopušta nepristran zahvat u povijesne, kulturne i druge specifičnosti biblijskog odlomka, te izvlačenje vječnih načela primjenjivih u današnje vrijeme.
M. S. Terry pojašnjava da je gramatičko-povijesna metoda “takvo tumačenje njegovog [piščevog] jezika kakvo zahtijevaju zakoni gramatike i činjenice povijesti. Ponekad govorimo o doslovnom smislu, pod čime podrazumijevamo najjednostavnije, izravno i obično značenje izraza i rečenica… Ono primjenjuje proces i vršenje zdravog razuma koji primjenjujemo i na druge knjige”. Drugim riječima, Bibliji pristupamo kao i svakom drugom književnom djelu pokušavajući doslovno i izravno razumjeti smisao primjenom pravila normalne komunikacije.
Takva povijesna protestantska hermeneutika uključuje sljedeća načela: pravilo konteksta – značenje riječi, rečenice i odlomka je određeno kontekstom koji prethodi i koji slijedi; načelo samo jednog značenja – tekst ima samo jedno značenje, ali mnoge primjene; jedinstvo Svetog pisma – objavljene doktrine i istine su u međusobnom jedinstvu i podudaranju; načelo Pismo tumači Pismo– jedan odlomak rasvjetljuje drugi, ali svi imaju istu važnost; pravilo doslovnog značenja – razumijevanje teksta sukladno pravilima gramatike poštujući primjenu raznih književnih sredstava; pravilo progresivne objave – Bog je postupno dovršavao svoju objavu gdje je starija objava savršena, ali ne i dovršena; pravilo unakrsnih referencija i paralelnih odlomaka – uspoređivanje odlomka s drugim tekstovima po nekom ključu povezanosti; pravilo ovjere – provjera zaključaka u specijaliziranim izvorima nakon izvršene egzegeze; podaci o pozadini – proučavanje raznih pozadinskih informacija radi rekonstrukcije izvornih okolnosti biblijskog odlomka, te proučavanje riječi u njihovim gramatičkim kategorijama, te povijesnoj uporabi i značenjima.
Svakako, valja odgovoriti zašto su spomenuta načela jedina valjana hermeneutika. Odgovor je trostruk. Prvo, cilj ove metode je pronaći normalno i doslovno značenje biblijskog teksta izbjegavajući pri tome alegoriziranje, produhovljavanje i mistificiranje Pisma. Drugo, neka od ovih načela proizlaze iz svakodnevnog procesa komunikacije u međuljudskim odnosima. Ljudi primjenjuju primjerice načelo doslovnog značenja ili pravilo konteksta kada se međusobno sporazumijevaju. Time ova metoda koristi komunikacijske vještine svojstvene ljudima. I treće, spomenuta načela odražavaju nadnaravni karakter Svetog pisma odnosno činjenicu da je Biblija prvenstveno objava od strane trojedinog Boga. Na taj način ova hermeneutika počiva na prepozicijskim istinama Svetog pisma koje tvrdi da u konačnosti ima jednog božanskog autora, te je zbog toga poruka Biblije jedinstvena i cjelovita kroz svih 66 knjiga koje nalazimo u kanonu.
Na kraju je potrebno naglasiti da je glavni cilj tumačenja Biblije objektivno razumjeti što Pismo govori i što misli pod time. Postizanje takve objektivnosti ne isključuje da egzeget mora imati određene pretpostavke koje za njega određuje sama Biblija. To su osnovne istine da postoji Bog (Post 1:1), da je Biblija Božja objava, verbalno i plenarno nadahnuta (2 Tim 3:16), da je njezina poruka jasna, potpuna, jedinstvena i dovršena, te da posjeduje antropomorfnu prilagođenost božanskih istina ljudskom razumijevanju.
Vjerujem da je razumijevanje Svetog pisma moguće grešnom čovjeku samo uz prosvjetljenje po Duhu Svetome zahvaljujući komunikacijskim sposobnostima Boga, a Biblija je dokaz tih sposobnosti, te uz primjenu zdrave hermeneutike.
P.S. Za odličan članak o jednom od načela povijesno-gramatičke metode, vidi ovdje.
Teo(b)logija 