Teološki brzogriz (2. Tim. 3:16,17)

Kao što ste vjerojatno primjetili, dragi naši čitatelji, u zadnje vrijeme smo malo zakazali s pisanjem članaka. Ipak, vaša vjernost nas potiče na ustrajnost unatoč manjku vremena. Kao što smo spomenuli u svojim kratkim biografijama, prilično smo zaposleni. U zadnjih nekoliko mjeseci sve više. Moj studij se bliži kraju dijela u kojem slušam predavanja. Uskoro bih većinu svojeg vremena trebao posvetiti pisanju teze. Istražujem temu Božje naravi koja se čini drugačija u Starom zavjetu (draži mi je naziv “hebrejska Biblija”) nego što je objavljena u Novom zavjetu (više volim koristiti naziv “grčka Biblija”). Pokušat ću odgovoriti na pitanje: “Kako to da je Bog potaknuo i podržao “genocid” nad Kanaancima, a Isus je bio pacifist?” Ili: “Bog je ljubav. No, je li Bog samo ljubav?”

Ali, to nije ono o čemu želim pisati danas. Zapravo, želim započeti jednu praksu. S obzirom da nemam vremena za redovito pisanje dugačkih članaka, povremeno ću objaviti kratke “teološke brzogrize” (volim tu neo-hrvatsku riječ za fast-food). Nadam se da će, unatoč svojoj kratkoći, ti tekstovi biti poučni i poticajni. Iako će tekstovi biti kratki, to ne znači da iza njih nema mnogo proučavanja i promišljanja.

Izaberi jedan broj… sigurno ćeš pogriješiti

Ako ste mlađi od petnaest godina, ovaj naslov vam vjerojatno neće biti poznat. Isto tako, ako ste stariji od 35. Rečenica dolazi iz televizijske emisije “Hugo,” koja je dio mojeg djetinjstva. Iskoristio sam rečenicu da bih istaknuo jedno teološko načelo: Ekstremi su rijetko ispravni. Isključiva predanost jednoj tvrdnji, uz sustavno odbacivanje njezine polarne protuvrijednosti, zatvara um i potencijalno vodi u zabludu.

A, što je s malim “Afrikancem”?

Zbilja… što je s malim “Afrikancem”? Znate na kojeg mislim – na onog za kojeg nekršćani povremeno pitaju kršćane. Onog koji se pojavi u raspravama o Isusovoj isključivosti. Kršćanin kaže: “Čovjek može biti spašen samo ako vjeruje u Isusa,” a nekršćanin odgovara: “A što je s malim urođenikom koji živi u udaljenom selu usred Afrike, do kojeg poruka o Isusu nikada nije došla?”

Dodatno o gnjevu

Čitajući neke biblijske tekstove i teološke članke ovih dana, shvatio sam da bih trebao napisati neke stvari koje sam izostavio u prethodnom članku o Božjem gnjevu i Velikim nevoljama. Radi se o pitanjima na koja odgovore moraju dati pobornici predtribulacijskog uzeća. Ja bih mogao ponuditi svoje odgovore, iako moje vjerovanje o Velikim nevoljama (to jest, da crkva neće biti uzeta prije njih) isključuje postojanje tih pitanja. Upravo zato što se pitanja nameću jedino ako tvrdimo da će crkva doživjeti predtribulacijsko uzeće zbog toga što ona nije određena za gnjev Božji, teret pružanja odgovora na ova pitanja leži na onima koji tako vjeruju.

Higgs boson, bezbožnička drska upornost, Božja pravednost i pakao

Budući da nemam TV (iz praktičnih razloga, da ne pomislite da sam neki religijski ekstremist), a ovih dana mi je i pristup internetu drastično ograničen, za vijesti ovisim o lokalnom radiju kojeg slušam uglavnom u rijetkim trenucima kada se vozim autom. Neki dan sjedim na parkiralištu i čekam ženu da završi s kupovinom. Vijest dana je bilo otkriće nekakvog “Hikslbozona.” Tako sam čuo voditelja. Znanstvenici misle da su, nakon 35 godina istraživanja, otkrili “Božju česticu.”

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće, 2. dio

“Velike Nevolje nisu Božji gnjev za sve sudionike”

Kada je razorni tsunami poharao Maleziju na sâm Badnjak prije nekoliko godina (2004.), ljudi su govorili: “Božji sud nad razvratnošću koja je tamo raširena.” Možda su bili u pravu, a možda i nisu. Ako ćemo tvrditi da je takvo razmišljanje ispravno, naići ćemo na veliki problem počnemo li razmišljati o događajima koji su se 11. srpnja 2001. odvijali u New Yorku. Može li ograničeni čovjek prosuditi što je Božji sud, a što teroristički čin? Netko bi mogao spremno doskočiti: “Tsunami je prirodna nepogoda kojom ljudi ne mogu upravljati, a napad na WTC su isplanirali ljudi.” U redu, to bi bilo primamljivo rješenje predstavljene dileme. Međutim, kada je nedavno tsunami razorio Japan, je li to bio Božji sud ili elementarna nepogoda? A kada je potres sravnio dio Los Angelesa 1994. godine, ili kada je Temza poplavila London 1928. godine, ili kada je isti grad poharao požar 1666. godine, itd.?

Načelo koje nam se nameće, glasi ovako: Nevolja ne gleda tko je tko. Elementarna nepogoda, pa čak i eksploziv religijskih ekstremista, ne diskriminira ni po kojem mjerilu. Smrt u takvim situacijama ubija i krive i nedužne, i ubojice i liječnike, i silovatelje i časne sestre, i psihopate i male bebe.

PROBLEMI SA SUVERENOM MILOŠĆU II. DIO

U nastavku prije svega želim razjasniti pojmove. Ne vjerujem da neobraćeni čovjek ima slobodnu volju, ali zato ima dvije stvari koje ljudi brkaju sa voljom: slobodni izbor i odgovornost. Iako prema Pismu čovjek nema slobodnu volju jer je rob grijeha on ima slobodu biranja ili izbora. On uvijek može i ima slobodu izbora između dviju mogućnosti ili opcija kao na primjer između života i Božjeg prokletstva prema Pnz 30:19. Isto tako svaki čovjek ima dvostruku odgovornost. Prva je da bira.

Uistinu čovjek ne može pobjeći od činjenice da mora izabrati između života i smrti. Ali onda nakon učinjenog izbora je odgovoran Gospodinu za ono što je izabrao. Dakle, čovjek ima slobodu birati i odgovoran je birati i odgovoran je za ono što je izabrao. Zato Božje riječ stalno poziva ljude na biranje između dva puta, dviju sudbina, dva životna stila, dva gospodara, dviju vječnosti.

Ali samo zato što Bog poziva čovjeka da bira ne znači da čovjek ima snagu ili sposobnost izabrati ono što je bolje kao na primjer vjera u evanđelje.

Problemi sa suverenom milošću

Osobiti problem ljudima predstavlja Božja milost koja je suverena u svojoj naravi. To znači da je Bog milostiv prema vlastitoj odluci i nahođenju. On nikome nije dužan pokazati milost, a ako i iskaže milost to ne znači da je dužan svakoj osobi iskazati milost u istoj mjeri da bude pravedno.

Takva suverena Božja milost je aktivna i djelatna. Ona nešto postiže, a prvenstveno je to spasenje grešnika. Kada Pavao u Ef 2:8 govori da smo spašeni milošću to ne znači da milost samo ponudila ili stvorila priliku za naše spasenje koja prije nije postojala nego da Bog u svom milostivom djelovanju je učinio sve kako bi spasio grešnike od paklene osude. Tu, naravno, leži cijeli problem jer dok mnogi s jedne strane zahvaljuju za milost, s druge su strane sablažnjeni kada shvate da takva milost nije nekakva opcija koji oni mogu izabrati ili odbaciti nego je to suvereno Božje djelovanje koje čini grešnika voljnim i spremnim na pokajanje i vjeru u Evanđelje.

Zašto bi osoba bila sablažnjena jer joj je Gospodin milostivo otvorio duhovne oči? Zbog najvećeg idola evanđeoskog kršćanstva koji se naziva „slobodna“ volja.

Problemi s Božjom milošću

Često opjevana, ali teško probavljiva je manje niti više nego Božja milost. Ono što bi morala biti najveća nada za čovječanstvo je često puta ljudima najveći kamen spoticanja. Razlozi variraju od samopravednosti na primjeru farizeja do ponosa koji najviše priječi ljudima razumjeti milost u pravom svijetlu. Božji prorok koji je imao problema s Božjom milošću je bio Jona. On je bježao od Božjeg poziva da propovijeda Božju riječ Ninivljanima, a razlog je bila, prema njegovim riječima u 4:2, milost. Nije htio ići u Ninivu jer je znao da će im Bog biti milostiv i da će im obratiti srca.

Ključno pitanje za razumijevanje poruke knjige o Joni je zašto je proroku smetala Božja milost prema Asircima? Zašto bi proroku smetala milost kada je svjestan da bez Božje milosti nema spasenja? Zašto bi Božji sluga pokušao bježati od Jahvine prisutnosti kada zna da je Gospodin sveprisutan? Zašto bi prorok odbio vidjeti kako Bog koristi njegovo propovijedanje da se tisuće obrate Gospodinu?

Tko se boji vuka?

Ja se ne bojim vuka. Oni koji me poznaju malo bolje i znaju da volim kampirati, ponekad me pitaju ne bojim li se zmija, ili bilo koje druge životinje. Prije nego krenem s pravom temom ovog članka, dopustite mi da vam objasnim zašto se ne bojim vuka.