POZNAVANJE BOGA – KLJUČ DOSTOJNOG ŠTOVANJA 3. DIO

Ovo je treći dio. Vidi prvi i drugi dio članka.

Pravo štovanje nije samo naš odaziv na ISTINU/SPOZNAJU BOGA, plodom naših usana, nego je:

2. Pravo štovanje i odaziv na ISTINU/SPOZNAJU BOGA, pokornim življenjem.

Kada izvršavamo Božju volju, njegovu Riječ mi štujemo Boga.

A da bismo mogli biti pokorni, poslušni Bogu, trebamo ga poznavati, trebamo poznavati istinu, koju nalazimo u njegovoj Riječi.

Ono što vjerujemo o Bogu, utjecat će na naše življenje. Spoznaja koja dolazi od Boga, vodi nas do pokornog, a ujedno i Bogu ugodnog života.

POZNAVANJE BOGA – KLJUČ DOSTOJNOG ŠTOVANJA 2. dio

U prethodnom članku pisao sam o tome da postojimo kako bismo štovali Boga. Međutim, da bismo ga mogli dostojno proslaviti, trebamo ga duboko osobno poznavati. Nauk Biblije, drugim riječima teologija, oprema nas da možemo štovati Boga, kroz duboko osobno poznavanje Njega samoga.

Ako, kao kršćani, želimo ispuniti svoju životnu svrhu, trebamo znati što štovanje Boga uopće jest, ili što ono uključuje.

POZNAVANJE BOGA – KLJUČ DOSTOJNOG ŠTOVANJA

Ukoliko trenutno niste đaci ili studenti, prisjetite se vaših školskih dana. Vjerojatno ste maštali o tome što biste u životu željeli postati, koje zanimanje biste htjeli odabrati, ili što biste u životu željeli raditi. Vjerojatno su se vaše želje do onog dana kada ste trebali krenuti u srednju školu ili na studij nekoliko puta promijenile. Ipak, bez obzira na to koju srednju školu ili studij ste željeli upisati, trebali ste postići određenu razinu znanja koje ta škola zahtijeva.

Drugim riječima, ukoliko želite ostvariti svoj životni san, ono što želite, morate imati određenu razinu znanja.

Evanđelje po Sucima

Davnih je dana Matija Vlačić Ilirik govoreći o pravilnom tumačenju biblijskog teksta, istaknuo važnost „skopa“. Skop nije samo kontekst nego šira slika. Razumijevanje šire slike i neprestano podsjećanje na pogled iz ptičje perspektive uvelike pomaže u točnom tumačenju teksta. Stoga, želim ponuditi još jedan skop ili širu sliku iz knjige Sudaca.

Evanđelje po Samsonu

Prije nešto manje od dvije tisuće godina dogodio se središnji događaj u povijesti čovječanstva – križ Isusa Krista. Isusov križ je os ljudske povijesti. Bilo je to masovno ubojstvo gdje je masa bila ubojica. Pa ipak Biblija nam jasno govori da križ nije slučajnost ili još jedna nepravda u nizu. To je Božji put do raja, vrata života, Kristova pobjeda nad grijehom i smrti umjesto onih koji će vjerovati u Njega po Božjoj milosti. Križ Isusa Krista se dogodio po nepromjenjivoj odluci Božjoj radi Kristove slave i spasenja grešnika.
Bog je odavno nagovijestio takvu sudbinu obećanog Mesije. Ponekad je to vidljivo u izravnim proroštvima, a ponekad tipološki. Jedan takav primjer nalazimo u životu Samsona. Kroz njegovu sudbinu Bog je oslikao prekrasno Evanđelje.

Živjeti sveto, ali ne kao svetac

Ne znam kako da ovo ublažim, pa ću vam jednostavno priznati – nisam savršen. Moj život je daleko od savršenstva. Kad malo bolje razmislim, ne znam zašto sam to uopće i napisao. Onima koji me poznaju, ta činjenica je odavno poznata. Ako ste sa mnom progovorili makar i samo nekoliko rečenica, očito vam je da sam običan čovjek od krvi i mesa, prepun grijeha, mana i nedostataka.

Ipak, ovo nije isprika. Takav sam i s time ćete se morati pomiriti ako želite biti dio mog života. Naravno, to ne znači da neću raditi na poboljšanju svojeg karaktera, ali očekivati savršenstvo od mene jednostavno nije realno. U mojem ormaru nikada neće biti mjesta za aureolu. Ja nisam takva vrsta sveca. Grešnik sam i nema smisla nijekati to.

Zapravo, mislim da biste trebali obratiti još bolju pažnju na moje grijehe. Moji grijesi govore mnogo o meni, ali ne samo o meni. Pogled na moje grijehe reći će vam nešto i o Kristu.

Osoba je evanđelje

Što je evanđelje? O čemu ili o kome govori poruka radosne vijesti? Možemo li objasniti što je evanđelje u jednoj rečenici? Vjerujem da je korisno razmišljati o tome i to najmanje iz dva razloga. Prvo, jednostavnost iziskuje jasnoću. Drugo, jednostavnost iziskuje preciznost. Stoga, ovo je moja definicija evanđelja: “evanđelje govori o tome tko je Isus, što je On učinio i tek onda kakve to ima veze s nama”. Dakle, prije svega osoba Isusa Krista je evanđelje ili radosna vijest. Evanđelje nije prvenstveno poruka o spasenju od grijeha niti je to poruka o nadi, a još manje o poruka o smislu života. To su više posljedice primjene evanđelja, ali poruka je veličanstvo i poniznost jedne osobe – Isusa Krista.

Zašto je to važno naglasiti? Jer ponekad brkamo što mora biti fokus našeg propovijedanja. Kušani smo govoriti o nadi u Isusu, o spasenju u Isusu, o smislu života u Isusu jer su to teme koje su zanimljive ljudima. Čini nam se da će ljudi lakše progutati osobu ako je ona zamotana u celofan ljudskih želja i iščekivanja. Pri tome bježimo od neizbježne činjenice da ljudi odbijaju evanđelje ne zbog blagoslova radosne vijesti nego zbog osobe – zbog svetoga Gospodina Isusa. Adam je davnih dana rekao Bogu da on želi eden i sve blagodati edenskog vrta, ali bez jedne osobe u blizini – Stvoritelja.

Pavao je imao isto iskustvo koje je opisao u 1 Kor 1:22-25. On je bio svjestan da Židovi traže znakove, a Grci mudrost. Pavao je isto tako znao da ga je Bog poslao propovijedati poruku koja je od samog starta bila osuđena na propast jer njen sadržaj bio odobojan i gnusan i Židovima i Grcima. Sadržaj je osoba – Isus i to razapeti. Gledano s ljudskog stajališta nema nikakve logike propovijedati upravo ono što ljudi ne žele čuti. Međutim, Pavao je odbio dati ljudima što oni traže nego im je govorio ono što oni trebaju čuti – radosnu vijest o razapetom Mesiji.

Naravno, uvijek možemo zamotati Isusa u neku manje odbojnu tematiku kako bismo navladali početno neprijateljstvo prema Božjoj poruci. Zašto ne predstaviti Isusa u kontekstu nade ili sigurnosti ili kvalitete života ili tome slično? To Pavao nije radio prema 1 Korinćanima. On je propovijedao razapetog Isusa. Znaimljivo je da nam Biblija govori da će Isus biti znak u Lk 2:34 te da je On mudrost  prema 1 Kor 1:30. Zašto onda Pavao nije predstavio Isusa u kontekstu tih dviju tematiku koje su bile od interesa za Židove i Grke? Židove žele znakove, a Isus je znak. Grci žele mudrost, a Isus je mudrost. Problem je u tome što obje strane ne žele sramotni križ i što on predstavlja. Isus i njegovo dostatno i dovršeno djelo na križu uvreda su čovjeku. Neki drugi Isus bio bi im prihvatljiv. Ali Isus Krist je bio na križu. Zato je On kamen spoticanja mnogima.

Ali je više nego očito da je taj Isus tema evanđelja. Osoba je prekrasna radosna vijest za neke i ta ista osoba je kamen spoticanja za mnoge prema Luki 20:18: “Tko god padne na ovaj kamen, razbit će se, a na koga god on padne satrt će ga”. Pitanje svima nama je što propovijedamo kada tvrdimo da propovijedamo evanđelje?

-MP-

 

Svoje ne damo, tuđe nećemo

Kaže Internet (a on zna sve) da je to rekao ili Josip Broz ili Vlatko Maček. Meni je svejedno. Onaj tko je ove riječi izgovorio, vjerojatno nije niti slutio koliko će njima oštetiti nas Balkance. Uzmite, na primjer, događaje od neki dan vezane uz napad hrvatskih navijača u Srbiji. Do toga je došlo vjerojatno zbog ovakvog mentaliteta.

Napad osuđujem jer je bio napad, a ne jer sam Hrvat. Moj stav prema srpsko-hrvatskim odnosima je drugačiji.

Do napada je, čini se, došlo jer su neki Srbi bili isprovocirani time što su neki Hrvati u Srbiji isticali hrvatska obilježja (zastave, “šahovnice,” itd.). Onda su ti Srbi rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama. Ali, nisu to rekli zato što su Srbi. Isto bi se dogodilo i da je situacija bila obrnuta – neki Hrvati bili bi jednako isprovocirani time što bi neki Srbi u Hrvatskoj isticali srpska obilježja. Onda bi ti Hrvati rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama.

No, ovaj članak nije o sportu, navijačima, niti ičemu sličnom.

Zašto mislimo da, ako svoje ne damo, automatski moramo tuđe odbijati? Ako sam ja ponosan na svoju zemlju, zašto bi to značilo da “pljujem” po drugoj zemlji/drugim zemljama?

No, ovaj članak nije niti o nacionalnostima, državama, niti ičemu sličnom.

Ovdje se radi o neslaganju. Točnije, radi se o teološkom neslaganju među kršćanima.

Naime, nedavno sam počeo pisati o svojim eshatološkim stavovima (o uzeću prije/poslije velikih nevolja), a neki dan sam najavio i pisanje o knjizi “Koliba.” Te dvije teme uvijek su me uvaljivale u rasprave s drugim kršćanima. Mnogi se ne slažu sa mnom. I to mi ne smeta. Ono što mi smeta je krivo razumijevanje neslaganja i posljedično postupanje u situacijama kada dva kršćanina imaju drugačija mišljenja.

Čini mi se da mnogi ne razumiju stupnjevitu narav teologije. Nije im jasno da nije svejedno glede čega se ne slažemo, te da nije isto ne slažemo li se oko jedne stvari ili neke druge.

Ovo što slijedi, pokušaj je razjašnjavanja tog pitanja (podjelu sam preuzeo od jednog brata, te ju jako malo prilagodio):

1) Doktrine povezane sa životom crkve – Ako se ne slažemo, nismo braća i ne možemo surađivati
– Nadahnuće i autoritet Sv. Pisma
– Trojstvo – narav svake osobe i njihov međuodnos
– Spasenje – tumačenje i primjena Kristovog djela

2) Doktrine povezane sa zdravljem crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, ali ne možemo surađivati
– Kvijetizam ili Pijetizam
– Prestanak karizmatskih darova ili njihov nastavak
– Kalvinizam ili Arminijanizam
– itd.

3) Doktrine povezane s praksom crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, i možemo surađivati
– Večera Gospodnja
– Eshatologija
– Nošenje vela
– itd.

U budućnosti, kada nastavim seriju članaka o velikim nevoljama i kada započnem seriju o “Kolibi,” imajte na umu ovu podjelu (usput: moj stav je da eshatologija spada u treću kategoriju, a mišljenje o “Kolibi” u prvu). Ne morate se slagati sa mnom. Moji argumenti nisu bezvezni, ali možda vas zaista neće zadovoljiti. Nema veze. Ja zbog toga neću gubiti san.

Samo nemojte razmišljati: “Svoje ne dam, tuđe neću.” Dan kada će se svi kršćani složiti glede svake doktrine, biti će dan Kristovog povratka. No, niti se ne moramo slagati glede svih stvari!

Nedavno sam razmišljao o jednoj rečenici koja mi je pala na pamet – “Propitkuj sve, istina to može podnijeti.” Zvuči kao dobar životni slogan. Time ne mislim da trebamo sumnjati u sve. Nisam post-modernist. Naprotiv, vjerujem u postojanje apsolutnih istina. Jednostavno, to znači da trebamo znati zašto vjerujemo to što vjerujemo. Ne slažeš se sa mnom glede velikih nevolja? Dobro! Nadam se da to nije samo zato jer su ti tako rekli, ili se tako vjerovalo u tvojoj crkvi već desetljećima, ili čak stoljećima. Ne slažeš se sa mnom glede “Kolibe”? Dobro. Nadam se da si usporedio/usporedila njezine tvrdnje s Biblijom (ako nisi, imati ćeš uskoro priliku).

Nekada se moramo složiti da se ne slažemo, rukovati se (barem virtualno), i nastaviti svojim putem, svjesni da će svatko polagati račune sâm za sebe.

Kada istaknem zastavu svoje zemlje, ne prezirem tvoju zemlju. Ako to ne znamo, nadrljali smo u Europskoj uniji. Kada ističem svoj stav, ne napadam tvoj. Ipak, ne možemo obojica/oboje biti u pravu.

Voli svoje! Znaj zašto voliš svoje! Tuđe ne odbacuj automatski!

Slažeš li se sa mnom?

Mislim… dakle, teolog sam

Ako mi dopustite malo lošeg humora, rekao bih: “Da je Descartes živ, okretao bi se u grobu.” Poanta iza njegove verzije – mislim, dakle jesam – jest ta da čovjek može biti siguran u svoje postojanje upravo zato jer razmišlja o svojem postojanju. Poanta iza moje verzije zapravo je misao iz koje se ovaj blog i rodio. Svaki čovjek je teolog.

Budući da je teologija proučavanje Boga, a svaki čovjek ima barem nekakvo mišljenje o Bogu, svaki čovjek je teolog. Pa čak i ateist, koji tvrdi da Bog ne postoji, svojim stavom izražava mišljenje o Bogu. On je loš teolog, ali ipak teolog. Ta misao vodila me prije nekoliko godina, dok sam po prvi put razmišljao o pokretanju teološkog bloga. Ista misao pokrenula je i ovaj blog. Ti si teolog.

Da nisi teolog, ne bi bio/bila ovdje i čitao/čitala ove riječi. Čitatelji dolaze na blog koji se zove Teo(b)logija, ne jer ih zanimaju novosti iz politike, tehnologije, medicine i slično; dolaze jer kolege i ja pišemo o teologiji – o Bogu.

Međutim, je li “misliti” isto što i “razmišljati”? Kognitivne sposobnosti ljudi kao osobnih bića, često su nepotpuno iskorištene u dobu u kojem živimo. Era brze informacije (kojoj prijete novi zakoni u SAD-u) od mislilaca je učinila nešto prilično gadno. Čovjek – biće koje je nekada satima bilo zadubljeno u svoje misli, gledajući kroz prozor, danas je zadubljeno u tuđe misli, gledajući kroz ekran (ako mislite da nisam u pravu, razmislite što upravo sada radite). U vremenu kada svatko ima svoju istinu, nitko nema pravu istinu. Ako je svaka informacija jednako vrijedna, sve su potpuno bezvrijedne.

Misliš… i to te čini teologom. No, razmišljaš li?

Sve ovo zapravo je najava za novu seriju članaka. Radi se o recenziji (analizi i kritici) knjige “Koliba.” Velika je vjerojatnost, ako ste ju pročitali, da ju ili obožavate ili mrzite. Zanimljivo kako su neke stvari takve, zar ne? U nekoliko navrata (koliko točno, ne znam niti ja) pisati ću o toj knjizi, razmišljajući o njezinoj teologiji. Ipak je to knjiga o Bogu, a njezin autor misli… dakle, teolog je.

“Kolibu” sam pročitao u jednom sjedenju – kupio sam ju oko podneva, i zadnju stranicu okrenuo oko 3 ujutro. Kasnije sam ju ponovo pročitao, ovaj put s otvorenom Biblijom. Budući članci iz ove serije plod su te usporedbe.

Mislim… dakle teolog sam. Ali, bez razmišljanja sam jako loš teolog. Budući da sam započeo s lošom šalom, red je da završim s još lošijom. Kada god svojem bratu kažem “Mislim…”, on mi kaže: “Nemoj misliti. I konji misle, pa vidi kako izgledaju.”

Nemoj samo misliti.

Razmišljaj!

Kada je “ne” bolje od “da”

Opaska: Tekst koji slijedi djelo je gosta-autora, Sergeja Radoševića.

——————————————————————————————————–

Kad imam problem i molim za nešto, obično od Boga dobivam ovakve odgovore:

1. Da – dobijem ono što sam tražio.
2. Čekaj – kasnije dobijem ono što sam tražio.
3. Ne – ne dobijem ono što sam tražio.

Kada sam zapravo najviše ohrabren? Kada odgovor bude ne. Kada mi Bog ne dopusti da dobijem ono što sam tražio. Kada stvari ne idu onako kako sam planirao i htio. Kada jednostavno ne nalazim rješenje za problem. Pod normalnim okolnostima, to uopće ne bi bilo ohrabrenje, ali za mene je to veće ohrabrenje nego da mi Bog da ono što sam tražio. Zašto?

Jer taj NE podrazumijeva da Bog ima nešto drugo za mene od onoga što sam tražio.
A onda znam da će to drugo biti puno bolje. Zašto?
Jer moj Bog, moj Otac, zna što mi treba, i On zna točno što je za mene najbolje.
I kada mi Bog odgovori s ne, onda On zapravo govori:
“Ne, neću ti to dati, jer imam nešto puno bolje za tebe!
Samo se pouzdaj u Mene, i vidjet ćeš što ću učiniti u tvom životu!”

I zbog toga znam da moj nebeski Otac ima za mene dar, koje je za mene dobar. Bez obzira kako ja vidim situaciju, znam da je On može riješiti, jer On je svemogući Bog, kome ništa nije nemoguće. I znam da će On riješiti situaciju na najbolji način. I da će to savršeno obaviti.

Kada ne dobijem ono što sam tražio, onda znam da se jednostavno moram pouzdati u Njegovu dobrotu i milost, znajući da će sve ispasti bolje nego što sam mogao i zamisliti. Tada mogu s vjerom i pouzdanjem gledati kako moj Bog pokazuje svoju slavu, moć i dobrotu u mom životu i mojim problemima.

Kada se ne bih pouzdao u Boga, bio bih obeshrabren, jer sam najviše puta dobio ne kao odgovor. Ali znam da je moj Bog apsolutno suveren, svet, milostiv i dobar, i znam da, s pouzdanjem u Njega, svaki odgovor je dobar, jer je On dobar! A odgovor: “Ne” mi je najdraži, jer sam onda siguran da će u tom slučaju biti izvršena Njegova volja, a ne moja!