Kategorije
Teologija

ZANEMARIVANJE STVARANJA UNIŠTAVA EVANĐELJE

Koliko je nauk o stvaranju neophodan za evangeliziranje svijeta? Vjerujem na temelju Svetog Pisma da negiranje ili zanemarivanje nauke o biblijskom stvaranju zapravo uništava evanđelje. Postoji određena sklonost među evanđeoskim kršćanima da prihvaćaju razna tumačenja o stvaranju svijeta kako je opisano u Postanku 1 i 2. Nažalost sve manje je onih koji doslovno tumače i prihvaćaju zapis koji nalazimo u spomenutim odlomcima Božje riječi. No i unutar te grupe kršćana ima mnogih koji vjeruju Božjoj riječi, ali su skloni zanemarivati važnost izvješća o stvaranju vezano uz evangelizaciju. Takva sklonost je djelomično razumljiva s obzirom da mnogi vjernici nisu znanstveni stručnjaci i lako mogu biti obeshrabreni i zbunjeni kada ih se suoči s “znanstvenim” dokazima. Dapače, ima onih koji otvoreno odvajaju stvaranje i evanđelje kao dva biblijska učenja koja moga djelovati neovisno jedno o drugome. Popularni slogan – gledaj na Golgotu, a ne na stvaranje – ostavlja dojam da početak Biblije nema veliku važnost u propovijedanju Krista. Takav je zaključak moguće izvesti pod utjecajem modernog “evanđelja” gdje je Isus smisao života, rješenje, pomoć i tome slično, ali koje izbjegava ići u srž problema, a to je ljudski grijeh.
Za apostola Pavla, s druge strane, propovijedanje evanđelja je bilo nedjeljivo od propovijedanja stvaranja. Za Pavla negiranje ili zanemarivanje stvaranja je uništavalo evanđelje. To vidimo i u teoriji i u praksi apostola Pavla. U poslanici Rimljanima 1:18-23 vidimo da je Pavao optužio pogane da su na temelju stvaranja jasno uočili Božje postojanje i djelovanje, ali su odbili dati Bogu zahvalnost. Drugim riječima, Pavao kao dobar evangelizator nastoji ustanoviti odgovornost i krivnju svakog čovjeka pred Bogom. Jer jednom kada se dokaže da je grešnik kriv pred Bogom onda tek razapeti Krist ima smisla. U tom procesu optuživanja stvaranje je očito glavni svjedok protiv pogana koji nisu imali Božju pisanu objavu.
Isto nalazimo i u praksi apostola Pavla zapisanoj u Dj 17:23-31 gdje se u svojoj propovijedi pozvao na stvaranje kao na dokaz da su Atenjani svjesni postojanja Boga, ali da nisu marili za tu istina. I zbog toga su bili krivi. Dakle, nauka o stvaranju ima nezamjenjivo mjesto u propovijedanju evanđelja ako u evangelizaciji nastojimo ustanoviti krivnju i predstaviti rješenje koje je u Kristu Isusu.
Kratke primjene. Cilj nije da se kršćani beskonačno bave dokazivanjem da je biblijsko stvaranje uistinu istinito. Biblija govori o stvaranju i time je sve riješeno. No, nije niti cilj da zanemarujemo stvaranje ili ga negiramo. Upravo suprotno moramo prestati evangelizirati u ljudskoj mudrosti i početi primjenjivati metodu apostola Pavla opisanu primjerice u poslanici Rimljanima. Praktično pitanje za kraj je kada smo zadnji puta jednom ateisti ukazivali na krivnju i odgovornost pred Bogom na temelju stvaranja i stvorenog? Možda se čini neučinkovita metoda, ali vjerujem da pragmatizam ne bi smjela biti opcija za evanđeosko kršćanstvo. Dosljednost Bibliji je izraz koji najbolje mora opisivati našu praksu osobito u propovijedanju evanđelja Isusa Krista.

-MP-

Kategorije
Teologija

Pojašnjenje

Jedan brat/prijatelj/mentor kojeg jako cijenim pomogao mi je danas da nešto shvatim, a da možda nije toga niti svjestan.

Serija koju sam započeo prethodnim člankom, nešto je o čemu zaista želim pisati. Prvenstveno, jer je to tema koja me zanima. Smatram da je pisanje možda najbolji način za bolje razumijevanje nečega. Ima nešto u izreci koja kaže: Da bi naučio – čitaj; da bi znao – piši; da bi savladao – poučavaj. Ovo je tema koju želim bolje znati. Zato o njoj i pišem. Pisanje mi pomaže pri organiziranju misli i preispitivanju svojih stavova kroz prizmu Svetoga pisma.

O ovome pišem iz još jednog razloga. U desetak godina otkako proučavam ovu temu primjetio sam nešto što mi se nije svidjelo. Naime, vrlo često se dobije dojam da su kršćani koji vjeruju da će crkva proći kroz Velike nevolje, na određeni način sub-ortodoksni. Kao da nešto ne valja s nama, ako smo post-trib. Kao da mi imamo liberalniji stav prema Pismu. Jedan od mojih ciljeva, dakle, za ovu seriju, jest pokazati da post-trib stav nije potpuno neutemeljen, niti je to stav koji je obilježje ljudi kojima treba pokazati istinu. Drugim riječima, ako poznate nekoga tko je post-trib, nemojte pretpostavljati da mu treba vaša pomoć da uvidi svjetlost. Možda čovjek vjeruje to što vjeruje radi dobrih argumenata. Složite se da se ne slažete.

No, možda sam trebao istaknuti nešto što NIJE razlog mog pisanja o toj temi. Ne pišem o post-trib uzeću zato jer sam protivnik pred-trib uzeća. Naslov serije sam nezgrapno odabrao, priznajem. Vjerojatno ću ga i promijeniti. Ako u razgovoru dođemo do ove teme, ja vas neću nikada napasti ako ste pred-trib. Često sam razgovarao s ljudima o tome, i nikada nisam bio agresivan. Otvoreno mogu pozvati da se javi netko koga sam “zaskočio” i pokušao navesti na post-trib. Sumnjam da će se itko javiti. Moja misija nije “preobratiti” pred-tribovce na post-trib vjerovanje. To čak i nije neka doktrina koja je visoko na mom popisu važnih doktrina.

Zanima me tema i želim biti vjeran Pismu. Moje pisanje o temi, pomaže mi u tome. Jedna stvar koju sam UVIJEK govorio kada sam razgovarao o toj temi je sljedeće: Ako sam u krivu, i Biblija ne poučava post-trib, vrlo rado ću se javno pokajati (s obzirom da sada i javno pišem o tome) i promijeniti svoj stav. Ali argumenti me moraju zadovoljiti. Do sada, na takve argumente nisam naišao. Što ne znači da sam prestao tražiti.

To je poanta ove serije: Izolirati argumente za pred-trib koji me dosad nisu uvjerili, da bih lakše mogao primjetiti one koji bi me mogli uvjeriti, ukoliko naiđem na takve.

Kategorije
Teologija

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće crkve, 1. dio

Ovim člankom želim uvesti jednu seriju članaka, kao što je vidljivo po tome što u naslovu stoji “1. dio.” U počeku, htio sam koristiti naslov koji obećava argumentiranje mojih razloga za vjerovanje u post-tribulacijsko uzeće. Međutim, smatram da je bolje navoditi moje razloge odbijanja uzeća prije velikih nevolja, upravo zato jer sam post-trib stav preuzeo zbog toga što su me pred-trib argumenti razočarali, iako sam i sam ranije vjerovao u pred-trib.

Za one koji nisu skroz upućeni, kratak sažetak: Biblija naviješta buduće razdoblje Velikih nevolja (tribulacija) na zemlji. To će biti nevolje kakvih do sada nije bilo u cijeloj ljudskoj povijesti, a trajati će sedam godina (broj je vjerojatno doslovan, a moguće je i da je simboličan). Dio kršćana vjeruje da će se Krist vratiti po svoje vjerne prije tih nevolja i uzeti ih k sebi, dok dio vjeruje da će kršćani biti na zemlji tijekom tih 7 godina, te da će Krist tek nakon njih doći suditi svijetu i započeti svoju vladavinu na zemlji.

Prema mojim spoznajama, većina hrvatskih kršćana vjeruje u uzeće prije Velikih nevolja. Osim mene, poznajem možda 5-10 braće i sestara koji nisu u toj skupini.

U sljedećim člancima, objasniti ću zašto me pred-trib argumenti ne zadovoljavaju. Započeti ću s filozofsko-teološkim argumentima (odnosno, onima koji nisu izravno vezani uz neki određeni odlomak koji poučava o uzeću), a nakon njih ću odraditi egzegezu nekoliko biblijskih odlomaka, koji su do sada, vjerujem, pogrešno korišteni za potvrdu pred-trib uzeća. Planiram pokazati da dosljedno tumačenje tih redaka jasno potvrđuje post-trib uzeće.

Moj prvi odaziv na spoznaju da Biblija naviješta te nevolje bio je strah. Čitajući knjigu Otkrivenja po prvi put, nadao sam se da ću umrijeti prije nego to razdoblje počne. Bojao sam se da ću pod raznim pritiscima, progonstvima i ostalim problemima koji karakteriziraju to vrijeme, zanijekati Krista. Moj najveći strah je bio strah od toga da ću radije usnama reći da se odričem Krista (iako bi mi srce govorilo nešto drugo), nego da ću pristati na nekakvo tjelesno mučenje. Taj strah nije iracionalan. Čitajući Joba, dobiti ćemo dojam da su rijetki oni koji i u potpunom raspadu života ostaju postojani u svojoj neporočnosti. Zbog toga, ideja o pred-trib uzeću bila je kao dašak vjetra u toj sparini mojih strahova; kao gutljaj vode u pustinji tjeskobe. Bojao sam se da bih bio preslab da bih se mogao oduprijeti sotonskim napadima u Velikim nevoljama, a doktrina o pred-trib uzeću ponudila mi je kartu za vlak koji će me odvesti prije nego nevolje počnu.

Međutim, taj strah ipak nije toliko racionalan koliko mi se tada činilo. Štoviše, taj strah pokazuje manjak vjere. Ta tjeskoba pokazatelj je iskrivljene slike Boga.

Naravno, “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga…” (1.Kor.10:13; KS). Ove riječi bile su među prvima koje su počele otklanjati moje strahove o Velikim nevoljama. Pronašao sam jasno obećanje da me neće zadesiti ništa što je preteško za mene. Često sam mislio da to znači da slabiji ljudi prolaze kroz manje probleme, a snažniji kroz veće. Ako je nešto prevelika kušnja za mene, Bog neće dopustiti da uopće i zapadnem u tu situaciju. Ipak, je li to smisao ove rečenice? Nastavak stiha glasi: “… nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” Velika istina koju ovdje Pavao ističe je to da Bog ne daje slabim kršćanima ispričnicu koja im omogućava da se izvuku iz problema koji bi im bili preteški. Naprotiv, slabijima Bog daje snagu. Što si slabiji, to ćeš dobiti veću snagu, a ne manje probleme.

Nadalje, razmišljajući o sadašnjim nevoljama, često se sjetimo stiha koji glasi: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13; KS). Dugo je trebalo da o ovim riječima počnem razmišljati kao o nečemu što je primjenjivo i na Velike nevolje.

Ove dvije istine —da Bog u velikoj kušnji daje veću snagu onima koji ju nemaju, te da sve možemo podnijeti uz pomoć snage koja ima izvor u Bogu— potpuno su odagnale moje strahove od Velikih nevolja. Naravno, nisam neki mazohist koji se veseli tom razdoblju i više bih volio da sam u krivu. Ali, zajedno s drugim argumentima (koje ću izložiti u člancima koji slijede), ovo razmišljanje mi je pomoglo da shvatim pravu sliku o Bogu, Velikim nevoljama, i meni samom. Zbog činjenice da će u tih sedam godina biti “velika nevolja kakva nije bila od postanka svijeta do sada niti će biti” (Mat.24:21; HBD), sada jedva čekam prikaz Božje sile koja je mnogo veća od bilo kakvih nevolja…

 

OPASKA: Pogledajte i ovo pojašnjenje.

–MQP–

Kategorije
Društvo Pastoralno Politika

Bio sam tamo…

Jedan od rijetkih dana kada hrvatski narod kuca jednim srcem, upravo je datum prošlog petka. Na obljetnicu pada grada Vukovara skoro svaki Hrvat ističe zastavu, pali svijeću, spominje Ovčaru, Sinišu Glavaševića ili nešto povezano s “gradom herojem.”

Vukovar je moj grad… ističem to da ne bi bilo zabune. Rođen sam u njemu i tamo sam proveo prvih 9 godina svojeg života. A onda je došao on… neprijatelj! Do tada, mislim da nisam niti znao što znači ta riječ, ali moje neznanje ubrzo se preobrazilo u živo iskustvo. U Vukovaru sam započeo djetinjstvo, u Vukovaru sam ga i završio, a da toga nisam odmah niti bio svjestan. Već sa 9 godina, rat je izbrisao dječačku nevinost koja se mogla razviti u meni.

Iako sam bio dijete koje nije imalo veze s politikom Jugoslavije i samostalne države Hrvatske, sve sam izgubio – kao jedna od brojnih žrtava hrvatske borbe protiv njega… neprijatelja!

Ipak, nešto sam i dobio. Izgubio sam prijatelje, i članove obitelji, i stan u kojem sam se do tada osjećao sigurno, i igralište na kojem sam se ranije samo igrao rata, i walkman kojeg sam obožavao, i BMX kojeg sam tek dobio… Ali, nešto sam ipak dobio.

Dobio sam mržnju. Iako ga nikad nisam vidio izbliza, mrzio sam njega… neprijatelja!

Ulazak u tinejdžerske godine tu je mržnju rasplamsao i postao sam neo-nacionalist. Umjesto likova iz Beverly Hillsa, na zidu moje sobe visile su slike Pavelića, Bobana, i Francetića. Volio sam ono što su predstavljali, jer su oni mrzili isto ono što sam i ja mrzio – njega… neprijatelja!

Dijelu mene, svake godine je drago što se cijela zemlja sjeća trenutaka kada mi je bilo najteže. Drugi dio mene osjeća sram.

Onaj dio koji se srami zapravo je dio koji je zbunjen sukobom dviju parola: Prva parola je “Bog i Hrvati!”, a druga je “Da se ne zaboravi!”

Hrvatski narod diči se svojim kršćanstvom. Junaci koji su nam slobodu zalili svojom krvi oko svojih vratova nosili su krunice. Kalendari su nam puni crkvenih blagdana. Ulice su nam pune raspelâ. Gradovi su nam puni svetaca zaštitnika. Usta su nam puna vjere. Srca su nam puna mržnje. Je li to samo meni čudno?

Nije li Krist, čiji smo navodno sljedbenici mi Hrvati, rekao: “Ljubite svoje neprijatelje” (Matej 5:44)? Ne moli li hrvatski narod gotovo svakodnevno “oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim”? Zar zaista želite da Bog vama oprosti onako kako ste vi oprostili njemu… neprijatelju? Hoće li vam tada uopće biti oprošteno?

Isus, kojeg navodno slijedimo kao narod, svojim je sljedbenicima ispričao prispodobu koja je objašnjavala Božji stav prema opraštanju (Matej 18):

Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama.Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.” “Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”

Ne bi li bilo bolje —možda čak i kršćanskije— sljedeće godine na 18.XI. umjesto “zapamtite Vukovar” pjevati “oprostite Vukovar”? Naime, nije li upravo naglasak na pamćenje i sjećanje proizvelo razne strahote Domovinskog rata? Kako to da smo se međusobno nazivali Ustašama i Četnicima, a to su pojmovi iz Drugog svjetskog rata? Je li zaista bolje pamtiti, nego opraštati?

Možda hrvatski narod ne zna opraštati, jer ni njima samima nije oprošteno. Možda nam je uslišeno ono što molimo u Očenašu – da primamo oproštenje onako kako ga dajemo. Možda hrvatski narod ne poznaje Krista onako kako tvrdi da ga poznaje. Možda hrvatski narod treba čuti i poslušati Radosnu vijest da samo po Kristovoj smrti mogu imati pristup Bogu i tako se preobraziti iz mrzitelja u štovatelje. Možda iz ovog odlomka treba obrisati svaku riječ “možda.”

Naime, jedino u Kristu možemo mi grešnici naći oproštenje. Jedino Krist oprašta i zaboravlja (Kološanima 2:12-14). Tu Kristovu “zaboravnost” ja sam iskusio. Više ne mrzim njega… neprijatelja, jer sam shvatio da on zapravo i nije neprijatelj. Neprijatelj sam bio ja. Božji neprijatelj, koji je milošću postao prijatelj.

Bio sam tamo… i ne želim se vratiti.

Kategorije
Uncategorized

ŠTOVANJE GOSPODINA ŠUTNJOM

                      Zvuči neobično, ali možda najbolji način štovanja Gospodina je upravo naša šutnja u Njegovoj prisutnosti. Uvriježeno je mišljenje da je bit štovanja naše izražavanje i davanje slave i časti Gospodinu. Kada štujemo Boga tijekom bogoslužja mi smo ti koji govorimo. Mi prinosimo žrtvu hvale naših usana kako nas uči Heb 13:15. Ali nam Propovjednik 4:17 daje još jednu dimenziju Bogu ugodnog štovanja, a to je naša šutnja: Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo. Priđi bliže da možeš čuti što Gospodin govori kroz svoju Riječ. Slušanje Božje riječi prethodi našim riječima. Slušanje pretpostavlja da prestanemo govoriti i da šutimo.
                   Propovjednik ovdje ne propisuje tijek bogoslužja, ali je očito da nas uči da moramo imati najprije stav slušanja Božje riječi prije nego mi progovorimo. On traži od nas dobru pripremu prije nego dolazimo štovati Gospodina, a ta priprema uključuje spremnost na slušanje. Kao što mnogi događaji započinju minutom šutnje u nečiju počast tako bi i naše štovanje moralo započeti šutnjom kada Bog najprije govori nama.
                   Skloni smo dolaziti pred Jahvu s velikim riječima i obećanjima, ali bi bilo mudrije da najprije budemo spremni čuti što On ima za reći prije nego se razbacujemo svojim riječima. Prop 5:1 nas u tom kontekstu savjetuje da ne naglimo sa svojim riječima. Mi zapravo nemamo što puno govoriti pred Bogom kad On sve zna i poznaje naše motive bolje nego mi. Mi moramo jako puno slušati i uzimati k srcu Božju riječ. Vjerojatno zato imamo dva uha i samo jedna usta.
Navodno je bio Martin Luther taj koji je rekao da je propovijedanje Božje riječi najuzvišeniji oblik štovanja jer tada Bog govori nama. Stoga iako je važno da otvaramo svoja usta na slavu Boga ipak je važnije da Bog govori nama i da mi šutimo i slušamo Njegovu svetu Riječ.
                  Farizej u Lk 18:9-14 je dobar primjer čovjeka koji nije šutio u Jahvinoj prisutnosti nego je žurio sa svojim riječima. Da je šutio i nastojao dobro čuti i razumjeti Božju riječ ne bio zadovoljan sobom i govorio o svojoj navodnoj pravednosti. On nije došao čuti što mu Bog ima za reći o njemu nego je nastojao uvjeriti Boga da je on poseban i bolji od drugih. On je zapravo štovao sebe zapakirano u štovanje Jahve. Taj se čovjek nije približio bliže da čuje Božju riječ nego da Bog čuje njegovu riječ samohvale. S druge strane je carinik koji je morao čuti Božju riječ jer kako bi se inače kajao zbog svojih grijeha. Ali je nakon toga prinio pravilnu žrtvu, a to je raskajano srce koje Gospodin nikada ne prezire.
                 Šutnja je zlato. Nije svejedno kako i kakvi dolazimo štovati Gospodina. Svi smo kušani i svi smo skloni površno i neozbiljno pristupiti toj svetoj dužnosti. Bog traži od nas da dođemo pripremljeni. Ali isto tako Bog traži od nas da razumijemo kakvo mu je štovanje ugodno. Petar je dobar primjer nanovo rođenog vjernika koji ima iskrenu želju srca da štuje Gospodina, ali koji je pri tome zaboravio da prije svega mora slušati. On je često puta brzao sa svojim riječima i kada je dobro rekao onda je bilo stvarno dobro, ali kada je loše rekao onda ga je Gospodin svrstavao u klasu sa sotonom.
                 Petar i mi moramo razumjeti pravu mjeru štovanja Gospodina koja započinje s čistim i naćuljenim ušima. Sve manje od toga Propovjednik naziva prinosom luđaka koji čak nije niti svjestan da njegovo štovanje nije ugodno Bogu. Bili bismo mudri kada bismo poslušali riječi Habakuka 2:20 – „ali je Jahve u svom svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred Njime“.

-MP-

Kategorije
Pastoralno Propovijed Tumačenje Biblije

Kršćansko savjetovanje (Knjiga izreka)

*Opaska: Ako više volite slušati, nego čitati, kliknite ovdje jer je tekst koji slijedi sažetak moje nedavne propovijedi.

Između mnogih ostalih praktičnih tema koje su obrađene u Knjizi Izreka nalazi se i savjetovanje[1]. Kao ključni stih moguće je koristiti Izreke 27:17 (HBD):

Željezo se oštri željezom, tako se čovjek oštri na drugome.

Osim ovog kratkog stiha koji skoro da i ne treba objašnjenje, Izreke mnogo govore o savjetovanju. Prvenstveno značenje povezano je s odnosima unutar savezne zajednice Izraela. Suvremena primjena tih mudrih uputa donosi 5 točaka o kršćanskom savjetovanju: Nužnost, namjeru, način, nagradu i natjecanje.

1) Nužnost savjetovanja nije opcionalno

  • Čovjek je stvoren da prima savjet, te nikada ne može biti istinski samostalan (v. Post. 2 i 3)
  • Izr. 14:12; 16:25; 19:3; 11:14; 15:22
  • hebrejska riječ prevedena “željezo” u 27:17 ista je koja se koristi za sjekiru u SZ-u (npr. Iza.10:34; 2.Kr.6:5; Prop. 10:10); u ovom retku pretpostavlja se da je željezo tupo, te da ga treba naoštriti; oštra sjekira se ne oštri
  • svakodnevno smo izloženi savjetovanju (kroz internet, TV, radio, novine, plakate, razgovore)
  • netko utječe na naš svjetonazor, sustav vrijednosti, moral, etiku… pitanje je samo: tko utječe?
2) Namjera savjetovanjane radi se samo o promjeni
  • Izr. 1:1-7 = Strah Gospodnji je krajnji i najviši cilj u savjetovanju
  • namjera savjetovanja je postizanje sličnosti Kristu
  • obična promjena ponašanja nije dovoljna, traži se promjena stava, razmišljanja i djelovanja – cjeolokupno posvećenje
  • prema izvorniku, “čovjek oštri lice prijatelja” – lice označava karakter, osobnost
  • svaki kršćanin je odgovoran raditi na svojem posvećenju, ali i na posvećenju ostalih vjernika
  • lokalna zajednica u kojoj nema savjetovanja, ili su svi savršeni, ili su slijepi, ili nema ljubavi!
3) Način savjetovanja – nekad daješ, nekad primaš
  • primanje savjeta (aktivno traženje): Izr. 15:14
  • davanje savjeta: 10:11a, 13a, 21a
  • jednim željezom oštri se drugo, ali se i drugim oštri prvo; oštrenje među ljudima je obostrano
  • u svakom razgovoru, vjernici igraju obje uloge: onu savjetnika i onu savjetovane osobe
  • kršćani trebaju više ciljano razgovarati o Bibliji i osobnim stvarima poput problema, kušnji, itd.
  • savjet treba tražiti prije donošenja odluke, i na taj način spriječiti problem, umjesto da se to radi kasnije, nakon što je šteta već počinjena
4) Nagrada savjetovanja – neizbježan blagoslov
  • Izr. 24:5,6; 13:20
  • kršćansko savjetovanje nije besmisleno, ono ima svrhu i neizmjernu korist
5) Natjecanje savjetovanja – nije svaki savjet jednak
  • Izr. 10:11; 14:7,8; 18:24; 15:7 (zanimljivo je da ovaj redak spominje srce nevjernika, a ne njegove usne – njihov savjet može se činiti ispravnim, ali proizlazi iz bezbožničkog srca)
  • “čovjek  oštri lice prijatelja” – podrazumijeva se odnos
  • ključni element savjetovanja je Božja Riječ (razlika između izricanja mojeg mišljenja i pružanja kršćanskog savjeta je uporaba Biblije)
  • mudar kršćanin je pronicljiv[2]

Bilješke:
[1] Za više o temi uporabe Biblije u kršćanskom savjetovanju, vidi ovaj članak.
[2] Za više o temi mudre pronicljivosti, poslušajte ovu propovijed.
Kategorije
Pastoralno Propovijed Teologija

Štovanje uskrslog Gospodina

Netko je rekao: križ je prazan, grob je prazan, prijestolje je zauzeto. Nadodao bih: konj je osedlan. Isus je ne samo uzvišen na tronu već se i uskoro vraća na bijelom konju. Stoga je nužno podsjetiti se kakvog Isusa štujemo. On je pravi Bog i pravi čovjek, Stvoritelj i Spasitelj svijeta, put istina i život, dobri pastir, uskrsnuće i život, svijetlo svijeta. On je Alfa i Omega, prvi i posljednji, On suvereno uzdržava svemir svojom riječju. On je suvereni Gospodar koji vlada nad svime i koji hoda među svijećnjacima odnosno crkvama. On voli, čisti i disciplinira svoju crkvu. On je suveren u spasenju grešnika po svojoj milosti i volji. Njegove oči proniču sve, noge su spremne na sud nad zemljom, Njegov glas je zaglušujući glas koji utišava sve ostale glasove. Iz njegovih usta izlazi dvosjekli mač odnosno Božja riječ. On odlučuje o sudbini svijeta i svakog čovjeka i ima apsolutno pravo na to jer sve što postoji Njemu pripada i zbog Njega i kroz Njega je stvoreno. On je ljubljeni, izabrani s kojim je Otac zadovoljan. On je žrtva pomirnica za naše grijeha, naša Pasha. On je naš veliki svećenik koji posreduje za nas. On je umro i On je uskrsnuo za naše opravdanje.
Svetac i začetnik života je umro zbog naše pobune i moralo biti nas biti sram. Ali sada je uskrsnuo i udaljio od nas našu sramotu da ga štujemo u slobodi njegove žrtve. Sve manje od ovoga nije Isus Biblije nego Isus stvoren na sliku i priliku čovjeka.
Zato se moramo čuvati od opasnosti da zapadnemo u idolopoklonstvo. U Izl 32:1-6 nalazimo da je Božji narod zapao u idolopoklonstvo na čelu s Aronom koji ga je morao voditi u pravom štovanju. Izraelci su napravili zlatno tele i štovali idol. Vanjština idolopoklonstva je kada se štovanje Jahve premjesti na štovanje nekog drugog objekta – osobe, stvari, pojave, filozofije. Sve može postati idol. Međutim srž problema nije bio u tome što su napravili i štovali zlatno tele nego što su Boga predstavili na krivi način. Naime, Izraelci nisu pri tome počeli štovati neko drugo božanstvo. Oni su i dalje štovali Jahvu, ali su jedinoga pravoga Boga sveli na kip teleta što vidimo u Izl 32:4-5. Kriva slika o Bogu je srž idolopoklonstva. Jahve na usnama, ali tele u srcu. To je bio Jahve kakvog su željeli. Zanimljivo, kriva slika o Bogu ih je odvela u želju za budu zabavljani – Izl 32:6.
Sproul je komentirao: „na prvom mjestu tele je sveta slika poganskih bogova u Egiptu. Stvarajući vlastito tele Izrael je svoju vjeru prilagodio svijetu oko njih. Njihova religija je sada bila relevantna. Imali su boga kojega su mogli kontrolirati. Tele nije dalo zakon niti zahtijevalo poslušnost. Nije bilo straha od srdžbe ili pravde ili svetosti. Tele nije moglo prekinuti njihovu zabavu i pozvati ih na sud.“ To je kriva slika Boga koji ih je izveo iz Egipta.
Mi danas ne radimo kipove i zlatnu telad, ali itekako možemo u svojim srcima i umovima suverenog Jahvu svoditi na razinu teleta. Možemo kao Izraelci govoriti o spasenju i o Jahvi, ali da to nije Bog koji nas je izveo iz našeg duhovnog Egipta. Stoga dvije jednostavne primjene. Narode Božji nemoj tražiti od svojih Arona, od svojih pastora, starješina da ti napravi zlatno tele i da te uvjeri da je to Jahve kad nije. Nemoj tražiti Isusa s kojim je čovjek zadovoljan. Nemoj tražiti Jahvu kojeg će ovaj svijet zavoljeti. Nemoj moliti za Boga koji će biti relevantan ovom svijetu. Jednog petka prije 2000 godina svijet je pokazao što misli o jedinom pravom Bogu –razapeo Ga je. Ne, vapaj Božjeg naroda mora biti isti kao onaj koji čitamo u Neh 8:1-2 – donesi Knjigu. Želimo poznavati Isusa.
S druge strane pastori, starješine moraju biti svjesne da nam Bog nije dao ovaj odlomak Pisma tek kao povijesnu zabilježbu. Bogu je stalo da Ga narod štuje kakav On je. U tom smislu svaki starješina/pastor je Aron koji predvode štovanje. Duhovni vođa ne smije narodu udovoljiti i napraviti mu zlatno tele. Njegova je dužnost i ljubav da otvori svake nedjelje Božju riječ i da prikaže Jahvu uzvišenog i suverenog na tronu. Neka Njegov glas – Biblija – poput šuma velikih voda zagluši svaki vapaj svijeta i crkve koji govori – napravi nam boga. Mi štujemo Boga Biblije.

– MP –

Kategorije
Teologija

Koliko je sati?

Prije nekoliko dana, kupio sam džepni sat. Uvijek mi se sviđala ideja takvog praćenja vremena. Prvenstveno zato jer sam više ljubitelj analognog nego digitalnog. Čudno zvuči s obzirom da s digitalnim zarađujem za život. Analogne stvari su nekako stvarnije, opipljivije. Moj novi sat se zaista glasa “tik-tak.” Kada želim znati točno vrijeme, moram zgrabiti lanac i izvući ga iz džepa, smjestiti ga u dlan tako da budem siguran da mi neće ispasti iz ruke, i —na samom kraju— moram stisnuti gumb koji otvara vratašca iza kojih se skrivaju prave brojke i prave kazaljke — koje se miču. Međutim, nešto mu nedostaje da bi bio zaista analogan. Navijanje.

Ovaj sat kupio sam na eBay-u za 1 dolar. Made in China. Ne pokreće ga mehanizam kojeg je potrebno navijati svaki dan, nego malena baterija. Upravo to svakodnevno navijanje je ono što mi nedostaje kod njega. A koliko je pouzdan, samo će vrijeme pokazati (ili nedostatak istog, ako me razumijete).

Jednoga dana, volio bih kupiti kvalitetan džepni sat. Jedan od onih koji se ostavljaju u nasljedstvo. Da imam sina, naumio bih ga ostaviti njemu ili čak njegovom sinu. Jedan skupi, kvalitetni, pouzdani, džepni sat.

Sve ovo pišem da bih povukao jednu paralelu. Naime, ideja posjedovanja kvalitetnog i pouzdanog sata podsjeća me na prve dane mog kršćanskog života. Obraćenje sam doživio s otprilike 17 godina. Upravo sam završavao srednju školu i tri sam godine bio nezaposlen. Ipak, bilo je to dobro i korisno vrijeme za mene. Ako sam nečega imao na pretek, to je bilo vrijeme. I upravo tada dobio sam nešto slično skupom, kvalitetnom, pouzdanom džepnom satu. Dane sam provodio u sobi koju sam dijelio s bratom, na krevetu kojeg sam dijelio s Biblijom — mojom prvom Biblijom. Onom koja se sada raspada, jer sam ju tada listao i podvlačio i zaokruživao i učio dijelove napamet i otkrivao istinu po prvi put u životu. Jedino u toj Bibliji se snalazim kada nešto tražim, za razliku od ovih novih u kojima kao da ništa nije na pravom mjestu. Kao kršćaninu “prve generacije,” ti trenuci bili su najvažniji za ostatak života. Tada sam pustio korjenje iz kojih i danas crpim tekućinu nužnu za život i zdravlje, metaforički govoreći.

Od tada pa do današnjeg dana, doktrinu ne tražim/nalazim u teološkom sustavu, pisanjima raznih junaka kršćanstva, ekleziološkoj (crkvenoj) tradiciji, predavanjima bivših i trenutnih profesora, pa čak niti u vjerovanju onih koji me okružuju i kojima se divim. Moji upitnici svoje točke nalaze u neusporedivoj Riječi.

Jednom prilikom, zbog toga sam napustio crkvu govoreći: Ne, neki dijelovi Novoga Zavjeta nisu samo Pavlovi! Ne, žena ne smije propovijedati! I, ne, reinkarnacija nipošto NIJE biblijska doktrina! Bez temelja usađenog u prvim danima mojeg obraćenja, vrlo lako bih bio sklon vjerovati sve i svašta. Ovako, moj um je oprezan, a moje su oči naučene sve promatrati kroz izlizane i išarane stranice moje prve Biblije. Nadam se da će tako i ostati.

Bilo je i situacija, tijekom dodiplomskog studija, kada sam profesoru morao zahvaliti na trudu, ali mu ipak istaknuti da me njegovi argumenti glede jedne određene teme u eshatologiji nisu uvjerili. Iako nosim biljeg “onog koji je studirao u Krapini,” ne zaslužujem ga u potpunosti, jer moje osobno vjerovanje nije nastalo copy-paste metodom.

Dok ovo pišem, zapravo razmišljam o iskustvu koje je doživjela Eta Linnemann. Pročitajte njezino svjedočanstvo… isplati se.

No, dosta sam pisao o sebi… sad malo vi pišite o meni. 🙂

[Ako ne razumijete engleski, strpite se… zatražio sam dozvolu za prevođenje ovog teksta i uskoro ćete ga, ukoliko dobijem pozitivan odgovor, moći na ovom blogu čitati na hrvatskom jeziku]

— MQP —

Kategorije
Uncategorized

U početku bijaše riječ…

Previše blogova započinje s apologijom. Ljudi koji započinju blog po prvi put ili nastavljaju pisati nakon određenog predaha, ispričavaju se svojoj publici i objašnjavaju zašto je svijetu potreban još jedan blog. Zar to nije kao da se ispričavate što mislite? Ovaj blog neće započeti na takav način.

Prvi kršćanski blog započeo je riječima “U početku stvori Bog…” (Post. 1:1). U objavi koja se proteže kroz 66 knjiga Staroga i Novoga zavjeta, Bog je rasprostro svoj plan otkupljenja.

Ja sam teolog, kao i svi drugi ljudi, pa čak i ti. I luđak koji svojim usnama, protivno slutnji koja mu leži duboko u srcu, izgovara isprazne riječi: “Nema Boga” (Ps. 14:1),  time iskazuje svoje teološko uvjerenje.

“Cogito ergo sum” (Mislim, dakle jesam) riječi su kojima je Descartes dokazao svoje postojanje. Uz nadanje da mi ne bi zamjerio kada bi čitao ovo, malo bih izvrnuo njegove riječi i okoristio se njegovom pronicljivom kratkoćom, te skovao tvrdnju: “Mislim, dakle teolog sam.” Kao razumskim bićima svjesnima Boga (priznali to ili ne), te svjesnima sebe i svoje svjesnosti o sebi, s vremena na vrijeme san nam oduzimaju pitanja od velike važnosti. Ovaj blog nema odgovore na njih. Barem ne mudrošću njegovih autora. Ipak, radi odgovaranja na takva pitanja (koja je sâm i stavio u naša srca), Bog se objavio kroz Sveto Pismo. U danima koji slijede, autori ovoga bloga istraživati će tu nebesku riznicu mudrosti u potrazi za pitanjima koja ih muče, a pretpostavljaju da ih i vi dijelite s njima.

Na današnji dan, prije 494 godine, jedan je njemački redovnik također započeo blog. Čak i prije postojanja Facebook-a, nešto je napisao na tuđi zid. Zapravo, radi se o vratima crkve, ali nećemo cjepidlačiti. Taj njegov “post” započeo je Reformaciju. Između ostalog, Reformacija je potaknula povratak k izvorima – spisima Božje objave na izvornim jezicima.

Riječi iz naslova ovog članka, kojima započinje Evanđelje po Ivanu, razlog su zašto ovaj Blog postoji.

Prvo, ta “riječ” je Krist – krajnja objava živoga Boga. O njemu želimo pisati. Njega vam želimo približiti. Članci na ovome blogu prvenstveno će se baviti Evanđeljem, u njegovoj istovremenoj jasnoći i dubini, koliko god je u dosegu naših ograničenih sposobnosti.

Drugo, nije slučajno da se Bog čovjeku objavio kao Riječ. Od samoga početka, riječ je posredovala između Stvoritelja i Stvorenja. Riječ je stvarala; riječ je razdvajala (svjetlost od tame, kopno od vode…); riječ je objasnila čovjeku njegovu ulogu u vrtu; riječ je zametnula mržnju između grešnika i napasnika; riječ je pozvala Abrahama da od njega načini narod; riječ je poslala Mojsija da isti taj narod izbavi iz ropstva; riječ je objašnjavala Božje zahtjeve kroz zakon dân na vatrenoj gori; riječ je u govoru kojeg je stolar/rabin iz Nazareta izložio na jednoj drugoj gori objasnila pravo značenje tog zakona; riječ je tijelom postala i nastanila se među nama…

Bog želi komunicirati s čovjekom. Čovjek u komunikaciji koristi riječi. Prema tome, Bog koristi riječi.

Upravo zato, mi želimo koristiti riječi i pisati o Bogu, njegovom Mesiji (našem Spasitelju), te njegovoj Riječi, bez koje ne bismo poznavali niti Oca niti Sina.

Započevši na Dan Reformacije, nikako ne želim natuknuti da očekujem kako će ovaj blog okrenuti svijet naopako ili pokrenuti iskru nove reformacije (koliko god bih želio da Bog tako djeluje kroz njegove skromne sluge). Naprotiv, svjestan sam potrebe za realističnijim očekivanjima.

Ipak, netko mora pisati. Zašto to ne bismo bili upravo mi?

— MQP —