Dodatno o gnjevu

Čitajući neke biblijske tekstove i teološke članke ovih dana, shvatio sam da bih trebao napisati neke stvari koje sam izostavio u prethodnom članku o Božjem gnjevu i Velikim nevoljama. Radi se o pitanjima na koja odgovore moraju dati pobornici predtribulacijskog uzeća. Ja bih mogao ponuditi svoje odgovore, iako moje vjerovanje o Velikim nevoljama (to jest, da crkva neće biti uzeta prije njih) isključuje postojanje tih pitanja. Upravo zato što se pitanja nameću jedino ako tvrdimo da će crkva doživjeti predtribulacijsko uzeće zbog toga što ona nije određena za gnjev Božji, teret pružanja odgovora na ova pitanja leži na onima koji tako vjeruju.

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće, 2. dio

“Velike Nevolje nisu Božji gnjev za sve sudionike”

Kada je razorni tsunami poharao Maleziju na sâm Badnjak prije nekoliko godina (2004.), ljudi su govorili: “Božji sud nad razvratnošću koja je tamo raširena.” Možda su bili u pravu, a možda i nisu. Ako ćemo tvrditi da je takvo razmišljanje ispravno, naići ćemo na veliki problem počnemo li razmišljati o događajima koji su se 11. srpnja 2001. odvijali u New Yorku. Može li ograničeni čovjek prosuditi što je Božji sud, a što teroristički čin? Netko bi mogao spremno doskočiti: “Tsunami je prirodna nepogoda kojom ljudi ne mogu upravljati, a napad na WTC su isplanirali ljudi.” U redu, to bi bilo primamljivo rješenje predstavljene dileme. Međutim, kada je nedavno tsunami razorio Japan, je li to bio Božji sud ili elementarna nepogoda? A kada je potres sravnio dio Los Angelesa 1994. godine, ili kada je Temza poplavila London 1928. godine, ili kada je isti grad poharao požar 1666. godine, itd.?

Načelo koje nam se nameće, glasi ovako: Nevolja ne gleda tko je tko. Elementarna nepogoda, pa čak i eksploziv religijskih ekstremista, ne diskriminira ni po kojem mjerilu. Smrt u takvim situacijama ubija i krive i nedužne, i ubojice i liječnike, i silovatelje i časne sestre, i psihopate i male bebe.

Svoje ne damo, tuđe nećemo

Kaže Internet (a on zna sve) da je to rekao ili Josip Broz ili Vlatko Maček. Meni je svejedno. Onaj tko je ove riječi izgovorio, vjerojatno nije niti slutio koliko će njima oštetiti nas Balkance. Uzmite, na primjer, događaje od neki dan vezane uz napad hrvatskih navijača u Srbiji. Do toga je došlo vjerojatno zbog ovakvog mentaliteta.

Napad osuđujem jer je bio napad, a ne jer sam Hrvat. Moj stav prema srpsko-hrvatskim odnosima je drugačiji.

Do napada je, čini se, došlo jer su neki Srbi bili isprovocirani time što su neki Hrvati u Srbiji isticali hrvatska obilježja (zastave, “šahovnice,” itd.). Onda su ti Srbi rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama. Ali, nisu to rekli zato što su Srbi. Isto bi se dogodilo i da je situacija bila obrnuta – neki Hrvati bili bi jednako isprovocirani time što bi neki Srbi u Hrvatskoj isticali srpska obilježja. Onda bi ti Hrvati rekli: “Svoje ne damo, tuđe nećemo.” Ako ne riječima, onda kamenjem i sjekirama.

No, ovaj članak nije o sportu, navijačima, niti ičemu sličnom.

Zašto mislimo da, ako svoje ne damo, automatski moramo tuđe odbijati? Ako sam ja ponosan na svoju zemlju, zašto bi to značilo da “pljujem” po drugoj zemlji/drugim zemljama?

No, ovaj članak nije niti o nacionalnostima, državama, niti ičemu sličnom.

Ovdje se radi o neslaganju. Točnije, radi se o teološkom neslaganju među kršćanima.

Naime, nedavno sam počeo pisati o svojim eshatološkim stavovima (o uzeću prije/poslije velikih nevolja), a neki dan sam najavio i pisanje o knjizi “Koliba.” Te dvije teme uvijek su me uvaljivale u rasprave s drugim kršćanima. Mnogi se ne slažu sa mnom. I to mi ne smeta. Ono što mi smeta je krivo razumijevanje neslaganja i posljedično postupanje u situacijama kada dva kršćanina imaju drugačija mišljenja.

Čini mi se da mnogi ne razumiju stupnjevitu narav teologije. Nije im jasno da nije svejedno glede čega se ne slažemo, te da nije isto ne slažemo li se oko jedne stvari ili neke druge.

Ovo što slijedi, pokušaj je razjašnjavanja tog pitanja (podjelu sam preuzeo od jednog brata, te ju jako malo prilagodio):

1) Doktrine povezane sa životom crkve – Ako se ne slažemo, nismo braća i ne možemo surađivati
– Nadahnuće i autoritet Sv. Pisma
– Trojstvo – narav svake osobe i njihov međuodnos
– Spasenje – tumačenje i primjena Kristovog djela

2) Doktrine povezane sa zdravljem crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, ali ne možemo surađivati
– Kvijetizam ili Pijetizam
– Prestanak karizmatskih darova ili njihov nastavak
– Kalvinizam ili Arminijanizam
– itd.

3) Doktrine povezane s praksom crkve – Ako se ne slažemo, braća smo, i možemo surađivati
– Večera Gospodnja
– Eshatologija
– Nošenje vela
– itd.

U budućnosti, kada nastavim seriju članaka o velikim nevoljama i kada započnem seriju o “Kolibi,” imajte na umu ovu podjelu (usput: moj stav je da eshatologija spada u treću kategoriju, a mišljenje o “Kolibi” u prvu). Ne morate se slagati sa mnom. Moji argumenti nisu bezvezni, ali možda vas zaista neće zadovoljiti. Nema veze. Ja zbog toga neću gubiti san.

Samo nemojte razmišljati: “Svoje ne dam, tuđe neću.” Dan kada će se svi kršćani složiti glede svake doktrine, biti će dan Kristovog povratka. No, niti se ne moramo slagati glede svih stvari!

Nedavno sam razmišljao o jednoj rečenici koja mi je pala na pamet – “Propitkuj sve, istina to može podnijeti.” Zvuči kao dobar životni slogan. Time ne mislim da trebamo sumnjati u sve. Nisam post-modernist. Naprotiv, vjerujem u postojanje apsolutnih istina. Jednostavno, to znači da trebamo znati zašto vjerujemo to što vjerujemo. Ne slažeš se sa mnom glede velikih nevolja? Dobro! Nadam se da to nije samo zato jer su ti tako rekli, ili se tako vjerovalo u tvojoj crkvi već desetljećima, ili čak stoljećima. Ne slažeš se sa mnom glede “Kolibe”? Dobro. Nadam se da si usporedio/usporedila njezine tvrdnje s Biblijom (ako nisi, imati ćeš uskoro priliku).

Nekada se moramo složiti da se ne slažemo, rukovati se (barem virtualno), i nastaviti svojim putem, svjesni da će svatko polagati račune sâm za sebe.

Kada istaknem zastavu svoje zemlje, ne prezirem tvoju zemlju. Ako to ne znamo, nadrljali smo u Europskoj uniji. Kada ističem svoj stav, ne napadam tvoj. Ipak, ne možemo obojica/oboje biti u pravu.

Voli svoje! Znaj zašto voliš svoje! Tuđe ne odbacuj automatski!

Slažeš li se sa mnom?

Zašto ne vjerujem u pred-tribulacijsko uzeće crkve, 1. dio

Ovim člankom želim uvesti jednu seriju članaka, kao što je vidljivo po tome što u naslovu stoji “1. dio.” U počeku, htio sam koristiti naslov koji obećava argumentiranje mojih razloga za vjerovanje u post-tribulacijsko uzeće. Međutim, smatram da je bolje navoditi moje razloge odbijanja uzeća prije velikih nevolja, upravo zato jer sam post-trib stav preuzeo zbog toga što su me pred-trib argumenti razočarali, iako sam i sam ranije vjerovao u pred-trib.

Za one koji nisu skroz upućeni, kratak sažetak: Biblija naviješta buduće razdoblje Velikih nevolja (tribulacija) na zemlji. To će biti nevolje kakvih do sada nije bilo u cijeloj ljudskoj povijesti, a trajati će sedam godina (broj je vjerojatno doslovan, a moguće je i da je simboličan). Dio kršćana vjeruje da će se Krist vratiti po svoje vjerne prije tih nevolja i uzeti ih k sebi, dok dio vjeruje da će kršćani biti na zemlji tijekom tih 7 godina, te da će Krist tek nakon njih doći suditi svijetu i započeti svoju vladavinu na zemlji.

Prema mojim spoznajama, većina hrvatskih kršćana vjeruje u uzeće prije Velikih nevolja. Osim mene, poznajem možda 5-10 braće i sestara koji nisu u toj skupini.

U sljedećim člancima, objasniti ću zašto me pred-trib argumenti ne zadovoljavaju. Započeti ću s filozofsko-teološkim argumentima (odnosno, onima koji nisu izravno vezani uz neki određeni odlomak koji poučava o uzeću), a nakon njih ću odraditi egzegezu nekoliko biblijskih odlomaka, koji su do sada, vjerujem, pogrešno korišteni za potvrdu pred-trib uzeća. Planiram pokazati da dosljedno tumačenje tih redaka jasno potvrđuje post-trib uzeće.

Moj prvi odaziv na spoznaju da Biblija naviješta te nevolje bio je strah. Čitajući knjigu Otkrivenja po prvi put, nadao sam se da ću umrijeti prije nego to razdoblje počne. Bojao sam se da ću pod raznim pritiscima, progonstvima i ostalim problemima koji karakteriziraju to vrijeme, zanijekati Krista. Moj najveći strah je bio strah od toga da ću radije usnama reći da se odričem Krista (iako bi mi srce govorilo nešto drugo), nego da ću pristati na nekakvo tjelesno mučenje. Taj strah nije iracionalan. Čitajući Joba, dobiti ćemo dojam da su rijetki oni koji i u potpunom raspadu života ostaju postojani u svojoj neporočnosti. Zbog toga, ideja o pred-trib uzeću bila je kao dašak vjetra u toj sparini mojih strahova; kao gutljaj vode u pustinji tjeskobe. Bojao sam se da bih bio preslab da bih se mogao oduprijeti sotonskim napadima u Velikim nevoljama, a doktrina o pred-trib uzeću ponudila mi je kartu za vlak koji će me odvesti prije nego nevolje počnu.

Međutim, taj strah ipak nije toliko racionalan koliko mi se tada činilo. Štoviše, taj strah pokazuje manjak vjere. Ta tjeskoba pokazatelj je iskrivljene slike Boga.

Naravno, “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga…” (1.Kor.10:13; KS). Ove riječi bile su među prvima koje su počele otklanjati moje strahove o Velikim nevoljama. Pronašao sam jasno obećanje da me neće zadesiti ništa što je preteško za mene. Često sam mislio da to znači da slabiji ljudi prolaze kroz manje probleme, a snažniji kroz veće. Ako je nešto prevelika kušnja za mene, Bog neće dopustiti da uopće i zapadnem u tu situaciju. Ipak, je li to smisao ove rečenice? Nastavak stiha glasi: “… nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” Velika istina koju ovdje Pavao ističe je to da Bog ne daje slabim kršćanima ispričnicu koja im omogućava da se izvuku iz problema koji bi im bili preteški. Naprotiv, slabijima Bog daje snagu. Što si slabiji, to ćeš dobiti veću snagu, a ne manje probleme.

Nadalje, razmišljajući o sadašnjim nevoljama, često se sjetimo stiha koji glasi: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13; KS). Dugo je trebalo da o ovim riječima počnem razmišljati kao o nečemu što je primjenjivo i na Velike nevolje.

Ove dvije istine —da Bog u velikoj kušnji daje veću snagu onima koji ju nemaju, te da sve možemo podnijeti uz pomoć snage koja ima izvor u Bogu— potpuno su odagnale moje strahove od Velikih nevolja. Naravno, nisam neki mazohist koji se veseli tom razdoblju i više bih volio da sam u krivu. Ali, zajedno s drugim argumentima (koje ću izložiti u člancima koji slijede), ovo razmišljanje mi je pomoglo da shvatim pravu sliku o Bogu, Velikim nevoljama, i meni samom. Zbog činjenice da će u tih sedam godina biti “velika nevolja kakva nije bila od postanka svijeta do sada niti će biti” (Mat.24:21; HBD), sada jedva čekam prikaz Božje sile koja je mnogo veća od bilo kakvih nevolja…

 

OPASKA: Pogledajte i ovo pojašnjenje.

–MQP–