Bog koji (ne) mrzi

Kakvo božanstvo je vrijednije štovanja?

1. Bog koji jednako voli svako ljudsko biće (uključujući i one koji siluju i ubijaju djecu, i one koji odsijecaju glave Njegovim sljedbenicima u ime svojeg lažnog boga, itd.), ali će ipak neke od njih osuditi na vječno prokletstvo i mučenje?

ili

2. Bog koji voli one koji ga štuju i poslušni su mu, a mrzi one koji njega mrze i zbog toga svjesno, namjerno, i rado čine djela koja on mrzi (usp. Ps. 5:5)?

Novi zavjet koristi formulaciju “Bog je X” da istakne da je on:

1) … duh (Iv. 4:24)
2) … svjetlost (1. Iv. 1:5)
3) … ljubav (1. Iv. 4:8)
4) … život (1. Iv. 5:20)
5) … plamen koji proždire (Heb. 12.29).

Ako činjenica da je Bog ljubav negira mogućnost da mrzi, tada:

1. činjenica da je Bog duh negira mogućnost da je Isus utjelovljeni Bog,
2. činjenica da je Bog život negira mogućnost da je Isus umro na križu,
3. činjenica da je Bog oganj koji proždire negira mogućnost da strpljivo podnosi grijeh i milostivo ga oprosti.

Božje posjedovanje neke karakterne osobine ne uvjetuje da on, bez razlikovanja, primjenjuje tu osobinu prema svim svojim stvorenjima, niti isključuje mogućnost da on posjeduje i primjenjuje osobinu koja se nama čini suprotna. Slijedeći takav način razmišljanja, trebalo bi reći da se, budući da je milostiv, Bog mora smilovati i oprostiti grijehe svim ljudima. Ali, s druge strane, i logična suprotnost bi morala biti istinita: Budući da je pravedan, Bog mora kazniti sve grešnike (a nemoguće je da dvije logične suprotnosti budu istovremeno istinite). Svetost je također prikazana u Bibliji kao dio Božje biti, ali to ne znači da je ostao transcendentan i udaljen od grešnog čovječanstva, nego je naprotiv došao u ljudskom tijelu. Prema tome, činjenica da je Bog ljubav ne nameće na Boga nužnost da voli sva svoja stvorenja, a ne isključuje ni mogućnost da mrzi.

Štoviše, moglo bi se postaviti pitanje: “Ako je Bog ljubav i to znači da mora voljeti sva bića koja je stvorio, uključuje li to i đavla?” Koliko bi god bilo teško (ako ne i nemoguće) na ovo pitanje odgovoriti iz Biblije, teško je zamisliti da Bog (koji je dobar, svet, pun ljubavi, pravedan, itd.) može voljeti biće čija narav je izravno oprečna njegovoj (tj. đavao je zao, nesvet, pun mržnje, nepravedan, itd.), čak iako ga je On stvorio (premda ne takvim kakav je sada). Biblija ne otkriva nikakve namjere s Božje strane da pribavi sredstvo otkupljenja za đavla i ostatak palih anđelâ. Također, ne postoji niti jedan odlomak u Svetom Pismu koji bi davao ikakvu naznaku da Bog ima ikakve pozitivne osjećaje ili namjere prema đavlu, što (naravno) ne iznenađuje. Zapravo, nauk Biblije ističe da je đavao sve što Bog mrzi.

Prema tome, Bog nije obvezan (čak niti svojom naravi) voljeti sva svoja stvorenja. Naprotiv, činjenica da Bog voli određene skupine ljudi (npr. djecu) zahtijeva da mrzi druge skupine (npr. zlostavljače djece). Ljubav i mržnja nisu međusobno isključivi osjećaji. Dapače, što je ljubav bez mržnje?

Inzistiranje na tvrdnji da Bog voli sve ljude i nijekanje da mrzi ikoga, zapravo pokazuje pogrešno razumijevanje Božjih emocija. Božja ljubav nije kao ljudska, niti je takva njegova mržnja. Ako vjerujemo da su biblijski odlomci koji spominju Božju mržnju zapravo samo antropopatizmi (simbolične ilustracije Božjeg karaktera i djelovanja korištenjem usporedbe s ljudskim osjećajima), tada to trebamo vjerovati i za biblijske odlomke koji spominju Božju ljubav. U suprotnom smo subjektivni i selektivni u svom tumačenju Biblije. I Bog i čovjek osjećaju mržnju, no razlika je u vrsti mržnje — ljudska je grešna, božanska nije.

U današnje vrijeme, ljubav je postala bog (a tolerancija joj je svećenik) i zato se naglašava da je Bog ljubav (a zanemaruju se ili umanjuju njegove druge osobine, poput svetosti i pravednosti). No, reći da je Bog prvenstveno ljubav znači otići dalje nego što Biblija dozvoljava. Nigdje u svih 66 knjiga Starog i Novog zavjeta se ne ističe da je ljubav najvažnija ili najveća ili najistaknutija Božja karakterna osobina. Pogrešno se tako vjeruje možda zato jer Isus —kao dvije najveće zapovijedi— ističe ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem. No, to nije isto što i tvrdnja da je Bog prije svega ljubav.

Preveliko naglašavanje činjenice da je Bog ljubav vodi do ideje da je ljubav najveća vrijednost, te da je sve i svatko (uključujući i Boga) podređeno toj vrijednosti. Ako je Bog podređen ičemu izvan sebe i svoje naravi, tada on više nije vrhovno biće. Bog jest ljubav, ali ljubav nije bog.